Duša

Za moju dušu, za Amelu

Na dan moje smrti, kada budu nosili moje tijelo
Ne misli da ću osjećati bol za ovim Svijetom.
Ne plači i ne govori: "Šteta, šteta."
Kada se mlijeko pokvari veća je šteta.
Kada vidiš da me polože u grob, ja neću nestati.
Zar Sunce i Mjesec nestanu kada zađu?
Tebi se čini smrt, a to je rađanje.
Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala.
Koje to zrno ne nikne kada se stavi u zemlju?
Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?

Al-Ghazzali

Živjeti se mora, ali umrijeti se ne mora.
Besmrtnost dolazi poslije smrti tijela,
a tijelo je samo tamnica duši.

Život je san

        ...Dok počinje ova priča, ljudi su se uveliko igrali bogova nastojeći da kloniranjem naprave čak i čovjeka. Filip je bio daleko od svih zbivanja interesantnih i važnih za ljudski rod. Sjedio je umoran u iznajmljenom stanu i čekao ženu da se vrati sa posla. Kiša je te jeseni padala dugo, predugo, kao nekada u Macondu, ali ni to nije bilo ono što ga je činilo neraspoloženim. Osjećao je onaj svoj dobro poznati nemir, onaj horror vocui; paničan strah od ništavila jer ponovo je, sada u popodnevnom snu poslije ručka sanjao da propada u neki tamni bezdan kojem se ne nazire kraj. Odavno je sebe naučio da prekine san ako ga on previše uznemirava. Tako je bilo i ovaj put. Međutim, iza sna je ostalo ono osjećanje panike, straha od smrti, od činjenice da će poslije smrti ležati milione godina u grobu, u zemlji, da će istrunuti, da će sve biti tama i ništavilo.
        Oko pet uveče zazvoni telefon. Javiše mu iz hitne pomoći da je autobus kojim se njegova žena vraćala s posla skrenuo sa puta, da je ona teško povrijeđena i da je prevežena u bolnicu. Sada je na opracionom stolu. Nešto mu reče da mu je žena mrtva. Brzo se obuče, prije toga nazva taksi i poslije petnaest minuta bio je pred operacionom salom. Ljekar koji je obavio operaciju izađe iz sale. Dežurna sestra mu reče da je tu suprug nastradale. Ljekar ga pogleda. Na licu mu nije mogao pročitati nikakvu poruku.
-Vaša supruga je teško ozljeđena. Operacija je uspjela, ali tragovi ranjavanja će ostaviti veoma teške posljedice tako da ne smijem sa sigurnošću reći koliko će joj se stanje popraviti.
-Mogu li ju vidjeti?
-Naravno. Samo sumnjam da ćete moći komunicirati sa njom. U dubokom je snu.
-U snu, ili u komi?
-U anestetičkom snu. Otvarali smo joj lubanju...
        Odvedoše ga u njenu sobu. Desetak cjevčica bilo je prikopčano na njeno tijelo i spajalo ju je sa aparatima. Njena glava bila je umotana skroz do obrva. On uze stolicu koja je stajala kraj vrata i sjede na nju. Položi svoj dlan na njenu nadlanicu. Lice joj je bilo blijedo, mirno. Pomisli da je mrtva.
- Imy, uvijek sam se bojao za tebe. Jednako kao i ti za mene. A eto ti si me sada ostavila. Nadam se da je to samo na trenutak. Ja želim da mi se vratiš. Ja znam da ti mene cuješ. Zato ti hoću nešto da kažem: ti znaš da te volim. Katkada ne vjeruješ da je to istina. Jer nisam uvijek bio dobar prema tebi. Znam da nisam bio dobar. Ali nisam dobar ni prema sebi samom. To je moj grijeh. Ne tražim da mi oprostiš. Vjerovatno to nisam ni zaslužio...
        U tom trenutku aparat koji prati rad mozga oglasi se. On diže pogled i vidje da su krivulje na ekranu sve oštrije i svaka viša od prethodne. Podsjetiše ga na planinske vrhunce. U sobu uleti medicinska sestra.
-...Odjednom je aparat proradio... - promuca on.
-Aparat uvijek radi. - odgovori mu ona - Samo sada reaguje na njene moždane reakcije: pokazuje aktivnost mozga... Jeste li joj nešto govorili?
-Da... pričao sam, u želji da me čuje.
-Sad možete biti sigurni da vas je cula...
-Zaista?
-Da... - potom ga pogleda - Ni vi ne izgledate baš najbolje. Želite li da razgovarate sa našim dežurnim psihologom?
-Ne treba mi nikakav psiholog. Normalan sam.
-Niko nije normalan u ovakvim situacijama.
-Vidjet ću, ako osjetim neke smetnje sjetit ću se...
        Tu noć nije mogao spavati. Otvorio je votku i šveps i odlučio da se napije. Uvijek je pio u onim situacijama kada mu nešto nije po volji. Sada nije bilo Imy i osjetio je taj nedostatak. A kao kompenzacija za nju trebala mu je pomoći votka. Osjetio se glupo, patetično. U zadnje vrijeme je imao običaj da sažaljeva samog sebe.
        "Oduvijek sam se trovao. Od gimnazijskih dana počeo sam pušiti. Kasnije sam pušio travu. Pio sam sva moguća i nemoguća pića. I kada treba i kada ne treba. Sada mi je četrdeset i šest godina i još se nisam uništio. Umjesto toga moja žena, dvadeset godina mlađa od mene leži u bolnici, u dubokoj komi. To mi je kazna za nepoštivanje sopstvenog života. Osim toga, dvije sam žene ostavio jer ih nisam volio. Ovo mi sada sudbina vraća lopticu. Valjda sam to zaslužio..."
        Poslije sat i po, kada je bio već dobro pripit osjeti da mora u zahod. Po izlasku iz toaleta pogleda se u ogledalo. Iz njega ga je gledalo ženino lice. On se naježi. Okrenu se, ali nje, naravno nije bilo iza njega. Vrati pogled na ogledalo. U njemu je zaista bio lik njegove žene Imy.
-Ne vjeruješ da sam to ja. Nema veze. Došla sam ti jer znam da ti nedostajem. Čula sam šta si mi govorio u šok sobi. Trebam i ja tebi nešto da kažem. Hajdemo u sobu.
        Pri tom Imy izađe iz ogledala i prođe pored njega i ode u sobu. Filip osjeti jezu, kao da se smrt očešala o njega. Ponovo pogleda u ogledalo i tada vidje sebe, ali i leđa svoje žene kako prilazi kauču da na njega sjedne. Udahnu duboko i uputi se u sobu. Pogleda u Imy. Izgledala mu je nestvarno, nematerijalno, prozirno, kao kakav duh. Sjeti se filma sa Demy Moore i Patrickom Swazzyem.
-Još nisam mrtva. Samo sam ranjena. Izvući ću se. Uvijek si govorio da imam devet života.
-Čekaj Imy, jesi li to stvarno ti?
-Zar me ne vidiš?
-Ama vidim te, ali si mi nekako... čudna.
-To je zato što sam u komi. Ti vidiš moju astralnu projekciju. Sjećaš li se, čitali smo o tome zajedno...
-Nisam vjerovao da je to moguće.
-Uvijek si bio skeptik. Ne vjeruješ u Boga, ne vjeruješ...
-Ne kažem ja da ne vjerujem u Boga. Ja samo sumnjam u ljudsku mogućnost da se Bog spozna...
-Dobro, nećemo sada o tome. Ti si uvijek isticao da si ateista.
-...Ne ide mi ovo u glavu. Imam osjećaj da pričam sa nekim... duhom.
-Želim samo da ti kažem da ne piješ zato što se ovo desilo. To te može uništiti. Čuvaj se. Jer želim da živiš. Jer te volim. Jer hoću da me sačekaš. Ja ću se izlječiti. Moraš biti istrajan, strpljiv... Obećaj mi da nećeš piti...
-Imy, jesi li to stvarno ti?
-Ne izbjegavaj odgovor. Obećaj mi ono što sam tražila.
-Dobro, obećavam ti.
-Sada mi je bar malo lakše. Hvala ti.
        Pri tom se Imy diže sa kauča i uputi se prema kupatilu. Ne bijaše došla ni do vrata, a njena figura nježno izbljedi i iščeznu iz sobe.
-...Oprosti mi dušo, ali ovo što si mi priredila zaista me je potreslo. - reče Filip i nasu sav ostatak votke u čašu - Ovo moram da popijem, mada sam ti obećao da neću piti. Od sutra ne pijem. Ti znaš da ja mogu bez pića, ali ne mogu bez cigareta.
        Filip otpi velik gutljaj pića i osjeti da mu se soba vrti. Prije nego što mu se sasvim zavrti u glavi on prisili sebe da popije i ostatak pića u čaši. Tek što napravi zadnji gutljaj zamrači mu se pred očima, izgubi svijest i utonu u duboku tamu. Zaspao je i doživio je košmar: vidio je autobus kojim se Imy vraćala sa posla. Vidio je kako zbog kiše autobus klizi sa puta i pada, prevrće se, kako stakla pucaju i ljudi vrište. Vidje i lice svoje žene, unezvjereno, izobliceno od straha i bola, njen prodoran krik i krv kako joj šiklja iz vratne vene. Krv preplavi sav njegov san, preplavi sobu, on osjeti da mu je hladno od te studene krvi i probudi se. Bijaše otkriven. Pogleda na sat. Mada ga nije bio navio sat je zazvonio. To ga trgnu. Tek tada vidje da je pet sati. Vrijeme da se digne i spremi za posao. Ode do kupatila, ali u njemu sada ne bi Imy. Obrija se i popi kafu. Osjetio je stravičnu samoću. Onda se sjeti šta mu je žena sinoć rekla. Odluči da postupi po obećanju. Prije odlaska na posao nazva bolnicu. Javiše da se još nije probudila iz kome, ali da joj nije ni gore.
        Odlazeći na posao razmišljao je o svojoj sudbini. Brak njegovih roditelja nije bio sretan. Otac i majka bijahu se upoznali 1952. u doba posljeratne izgradnje Jugoslavije. Vjenčali su se kada se on već rodio, a kada mu je bilo pet godina, 1958. umro mu je otac. Od sarkoma na grlu. A nikada nije zapalio ni cigarete. Umro je sa nepunih dvadeset osam godina. Filip je uvijek to tumačio kao svoj prvi hendikep koji je uslovio daljnji razvoj njegovog života. Godinu dana prije nego što treba poslali su ga u školu. Tamo je bio najmanji i loše se uklapao u društvo. U međuvremenu majka, koja se ponovo udala, pokušavala je da ostvari svoje djetinje snove: upisala ga je u muzičku školu i kupila mu violinu. Izdržao je tri godine i odustao. Tada je počeo da piše. Kriomice. Pisao je svoj svijet, svoje fantazije. Bježao je u svoje pisanje koje mu je na stanovit način bila autoterapija pred životom koji prema njemu nije bio nimalo ljubazan. U gimnaziji je nastavio da piše, a poslije zemljotresa 1969. u njegovom gradu Banjaluci, otišao je sa školom na more gdje je bila evakuirana cijela gimnazija. Tu se otkinuo sa lanca, kako je imao običaj da kaže prepričavajući taj period svoga života. Tad je počeo da puši, pije, igra karata i spoznao je prve tajne duhovne, a i tjelesne ljubavi.
        Kasnije na poslu, razmišljao je o svom životu i dalje. Prisjetio se svojih ljubavi. Te njegove glupo nesretne ljubavi uslovile su da sa pripovjedaka pređe na pisanje pjesama koje je volio da posveti svojim djevojkama. Svakoj od njih je imponiralo da joj mladić posveti pjesmu. Vidjele su u tome romantiku, sigurnost i dokaz ljubavi. Ali, svaka ta ljubav završavala se prekidom zbog kojeg je Filip dugo patio. Bespotrebno je patio, jer je uvijek veoma brzo nalazio novu djevojku. Poslije gimnazije mati, koja se u međuvremenu razvela od drugog muža (u tom braku je imala kćerku) poslala ga je u vojsku. Tada je na gradski literarni konkurs poslao jednu pripovijetku koja je dobila nagradu. To ga je motiviralo da po izlasku iz vojske nastavi pisati. Međutim, po povratku iz vojske počeo je pušiti travu i to ga je, onako slabog, dovelo 1975. do psihijatrije. Smogao je snage da prizna da ne može više tako i sam se prijavio na liječenje. Bilo kako bilo, malo po malo, počeo je objavljivati i u literarnim listovima i dobio je još nekoliko nagrada za poeziju i prozu. Kasnije je počeo pisati i dramske tekstove za Studentsko Pozorište. Tu je upoznao svoju prvu ženu. Četiri godine su se vukli, kako se prije govorilo - zabavljali, i prekidali, da bi potom još četiri godine izdržali u braku. Razvod ga se, reklo bi se naizgled, tako duboko dojmio da je 1986. po drugi put završio na psihijatriji. Prvi put je klinička dijagnoza bila Tentamen suicidii, a drugi put Neurosis reactiva. Međutim, prvi put je slagao kliničkom psihologu da se pokušao ubiti, a drugi put je otišao samovoljno na liječenje kako bi izbjegao dvomjesečne vojne manevre. Druga dijagnoza je donekle bila tačna: nije mogao da se pomiri da će dva ljetna mjeseca umjesto na Jadranu provesti u bespuću planine gdje su trebali biti manervi. Dakle oba puta je svjesno pobjegao od problema koje je sam zakuhao. Po izlasku iz bolnice upoznao je svoju drugu ženu sa kojom je izdržao ukupno četiri godine. U međuvremenu, još od prvog boravka na psihijatriji zainteresirao se za psihološke znanosti, a to ga je kasnije odvelo, zahvaljujuci Freudu, Jungu i Eliadeu u izučavanje mitologije, religije, alkemije, astrologije, ezoterije i kabale. Pročitao je planinu knjiga iz tih oblasti, čak se neko vrijeme bavio i jogom, a preko deset godina je vodio dnevnik svojih snova i naučio je veoma dobro da protumači poruke svoje podsvijesti. Znao je govoriti parafazirajući Calderona de la Barcu:
-Moj život je san. I ja želim da ga odsanjam i dosanjam. Moj san je i moj život. I želim da ga proživim. Ne želim da me bude iz moga sna, iz moga života. Jer, buđenje iz tog sna je smrt za mene.
        I zaista cijeli svoj život je sanjao o sretnoj ljubavi, o svome pisanju koje će mu jednoga dana donijeti kakav-takav uspjeh, afirmaciju ličnosti. Doduše njegove dramske predstave su ga pročule u Banjaluci, ali ostalo je uglavnom na tome. S druge strane njegova sreća u ljubavi je našla svoj prvi pravi odraz tek u trećem braku, sa Imy. Ali, sreća u njegovom voljenom gradu, sa trećom ženom nije dugo potrajala. Izbio je dugo planirani rat u Jugoslaviji koji se ubrzo preselio u njihovu prvu domovinu Bosnu. I tada mu je pomogla psihijatrija: išao je jednom poznaniku, psihologu koji mu je dao takvu dijagnozu da ne bude regrutovan. Izbjegao je pet regrutacija, skrivao se po gradu, mijenjao stanove, a onda pošto je Imy dobila spontani pobačaj kada joj je jedan vojnik stavio kamu pod grlo 1992, pobjegao je sa njom i zatekao se u Evropi. Ponio je sa sobom samo dvadesetak najdražih knjiga iz svoje biblioteke i nešto garderobe.
        U izbjegličkom kampu napisao je repetirorij "Historija domovine" po kojem je predavao djeci u improviziranoj bosanskoj školi. Odmah je počeo da piše za jedne bosanske novine i to bi sigurno potrajalo jer  je imao veoma  interesantne  napise,  rubrike ( Rodoslovna stabla, Ispovijesti izbjeglica, eseji, inserti iz romana na kojem je tada radio) da mu glavni urednik jednog dana nije rekao kako bi bilo veoma lijepo da svoje srpsko prezime oca zamijeni u majčino muslimansko. Kao tada bi svi bili "isti". Poslao ga je u vražiju mater i napustio redakciju. Nastavio je da piše ono što je želio: dovršio je svoj prvi roman u egzilu "Krvavi trokut", napisao "Banjalučku trilogiju", družeći se sa izbjeglicama iz cijele domovine zapisao je (i obradio) preko osam hiljada poslovica i fraza iz svakodnevnog govornog jezika, koje je nazvao "Narodno blago", a kao svoje duhovne vježbe, sastavio je rodoslovna stabla svih većih dinastija Evrope od Rimskog Carstva do danas i tu zbirku nazvao "Knjiga kraljeva". U međuvremenu je četiri puta po završetku rata odlazio u Bosnu sa namjerom da se vrati u nju, da u njoj sa Imy pocne novi život. Ali, njegova poratna zemlja postala je nešto sasvim drugo. To više nije bila njegova, srcolika domovina. U njoj su sada carovali politički kriminal, korupcija, anarhija. Svaki put se sve više opekao i poslije zadnjeg povratka odlučio je da se skrasi u Evropi. Izgubio je svaku nadu da će ikada nešto objaviti u takvoj državi, u njegovoj domovini kojom vladaju nacionalne stranke, a sve zahvaljujuci jadnom i glupom narodu koji i dalje glasa na izborima za iste one ljude i opcije koje su ga dovele do rata. Po povratku iz domovine rekao je ženi:
-Na ulazu u našu domovinu, na svakom graničnom prelazu treba da piše: "Ostavite svaku nadu vi koji ulazite ovamo".
        Dok je odlazio sa posla, da posjeti Imy u bolnici mislio o tome kako mu je davno prošao polovinu života. Sa četrdeset šest godina, sa ni jednom objavljenom knjigom (da je prije rata bio član SK, ili da se znao uvlačiti pod kožu onima koji odlučuju o štampanju knjiga, a da je sada član neke od vladajućih nacionalnih partija, imao bi do sada knjigu) počeo je sebe da doživljava kao školski primjer gubitnika, anonimusa koji je osuden da odživi (kako je on govorio - da otaljava) ostatak svog života u toj tuđoj zemlji. Povrh svega sada mu se desilo i to sa ženom. Volio ju je više nego ijednu djevojku ili ženu do sada i prvi put se u životu ozbiljno prepao da će ostati opet sam, sam bez voljene osobe, kao što je nekada ostao sam, bez oca, a kasnije i bez majčinske ljubavi jer je majka uvijek bila otsutna, negdje izvan kuće, na poslu, na putu, u gostima.
        Prije ulaska u bolnicu čak se sjeti da kupi cvijeće. Prvo je htio da joj kupi jedan mali kaktus (njih je naročito voljela i imala je kolekciju kod kuće) ali se sjeti da ga ona sada ne može vidjeti. Mislio je, ako Imy ne može da govori, možda može da osjeti miris uvoznih, španskih ruža. Zato kupi ruže.

Anima

        Sjede kraj Imy i opet joj svojim dlanom poklopi ruku. Sada joj je ruka bila toplija.
-Hvala ti što si me sinoć posjetila. Osjetio sam se usamljenim, napuštenim. Ali ja znam da me ti nećeš napustiti. Ti si Škorpija, moj neuništivi akrep - i samo ako sama želiš da ostaneš u toj tami - tada ćeš i ostati. Koliko ja znam, ti voliš život i barem zato ćeš mi se vratiti.
        EEG iznad njegove glave se oglasi: na ekranu se ukaza krivulja koja je ubrzano rasla.
-Nemoj se uzrujavati. Ja sam tu i znaj da te volim. Ne mislim ni cugati. Sve će biti u redu. Nećeš me izgubiti, kao ni ja tebe. Smrt ne rastavlja one koji se iskreno vole.
        Uđe sestra i zamoli ga da izađe. On poljubi Imy u ruku. EEG se još jače oglasi. Izlazeći iz njene sobe vidje jednu suzu kako se pojavljuje između njenih sklopljenih trepavica. Duboko uzdahnu, a kad izađe iz bolnice navališe mu suze na oči. Poželi da popije neko piće, ali se sjeti obećanja.
        Stigavši kući, otvori frižider, izvadi hrenovke i stavi ih da se skuhaju. Upali kompjuter da vidi ima li pismo na e-mailu. Vrati se do kuhinje da nareže kruh i uzme majonezu. Upali televizor. Vidje slike, jad i čemer svjetske politike. Sve je ličilo na početak trećeg svjetskog rata.
        Imy je kao i svaka Škorpija imala više sluha za okultno od svih ostalih koje je poznavao. Vjerovala je u Norstradamusova proročanstva. Govorila je da je Antihrist Ibn Laden Ben Osama.
        Donese skuhane hrenovke i poče večerati. Kompjuter se već odmarao, na ekranu su bila slova koja je on napisao: Imy lolim te! Često je imao želju da se ponaša kao dijete, pa i tada kada je to napisao. Kao što mala djeca, umjesto da kažu volim te, kažu lolim te. Znao je da je to regresija i da je to njegov odbrambeni mehanizam pred ovim životom kakav ima, a kakav misli da nije zaslužio. Kada bi ga Imy pitala želi li nešto on bi odgovarao: Hoće, kao što djeca govore za sebe u trećem licu, umjesto da kaže: Hoću. Ili, pošto je volio čokoladu govorio bi joj isto kao kad je imao četiri godine: Daj i meni malo kočolade, a kada bi povisila ton rekao bi: Ti vičaš na mene...
        Sam u tom stanu od nekih četrdesetak kvadrata osjetio je opet neku uskraćenost, nedovršenost sopstvene ličnosti. Naravno, kako i ne bi, nedostajala mu je ona druga, ženska polovina njegove duše, koju je imenovao Jungovim nazivom za tu vrstu arhetipa: Anima. U svom intimnom ispovijedanju pred sobom samim, u romanu "Strast i kriza" za koji je Imy rekao da nije za objavljivanje, jedno od poglavlja ima to ime - Anima i odnosi se baš na nju, na Imy. Pored svih mnogobrojnih imena kojima ju je nazivao (Sunce, Srce, Maleniću, Bebi, Lutko) najčešće je znao da upotrijebi pojam Duša, koja se na latinskom kaže anima.
        U svom traganju za smislom u besmislu sopstvenog života, kao ubjeđeni ateista ipak je spoznao i sebi osobno priznao da mora da postoji nešto što je konstantno, nešto što je izvjesno i zaključio je da bi to mogla biti baš duša.
        Jednom je tako sjedio u društvu S. D. svoje vršnjakinje koja je imala dijagnozu - Psihosis. Pričali su. Odjednom je djevojka klonula. To je potrajalo manje od pet sekundi. Kasnije je to poredio sa situacijom kao kad iznenada nestane svjetla u sobi. S. D. je izgledala beživotna, ali se brzo vratila u svijest. Drhtala ja i počela plakati.
-Šta ti se to dogodilo? - nije mogao a da je ne upita.
-Ovo mi se dešava zadnjih dana. Ne znam ni sama. Kao da izletim iz sebe same. Maloprije sam vidjela nas dvoje kako sjedimo na ovoj klupi. Ti si gledao u mene, a ja sam bila klonula... A opet sam sve to vidjela nekako sa strane, kao iz visine...
        Kasnije je to protumačio time da je njena duša zbog nečega izašla na trenutak iz njenog tijela, ali se isto tako zbog nečega ipak i vratila u tijelo. Bio je to momenat kada je S. D. bila mrtva, jer znao je: duša je ta koja čovjeka čini živim stvorem.
        Osim toga, vidio je na psihijatriji kako se duša bori, zapravo je to vidio na licima bolesnika. Gledao je koliko duša pati i pitao se šta može da bude uzrok njenom stradanju. Shvatio je da najveći bol duše ipak dolazi zbog njenog sukoba sa tijelom. Tijelo, mislio je Filip, samo je ogrtač, oklop, zapravo - tamnica duši. Mnogi bolesnici, sa kojima je pričao povjerili su mu da bi se rado oslobodili svoga tijela, da su pomišljali na samoubojstvo. Neki su to kasnije i učinili, drugima vjera ili moral nije to dopuštao.
        Po zadnjem povratku iz domovine shvatio je da je i njegova duša zatočena u tamnici njegovog tijela. Shvatio je da je tijelo to koje ga tjera da jede, da puši, da se kreće, da vodi ljubav, a da njegovoj duši katkada nije do toga. Shvatio je da njegova duša pati u toj tamnici. Podsjetilo ga je to na onu dualističku, bogumilsku teogoniju o dva sina Božija koja su stvarala Svijet. Stariji, Đavo je stvorio materijalni svijet, a mlađi Isus, stvorio je duhovni svijet. Prihvatio je tu teoriju kao svoju, jer je odgovarala njegovom poimanju religije. Iako je pročitao i Talmud i Bibliju i Kur'an, kao ateista je imao svoje viđenje svetih knjiga i svoju tezu: ako već postoji neko vrhunsko biće, ako dakle postoji Bog, onda je najvjerovatnije samo jedan Bog, samo što mu ljudi u svojim molitvama daju različita imena - a to je zato jer su crkve od svih vjera stvorile institucije, religije.
        Kad je večerao zapali cigaretu i ode do kompjutera. Uključi modem i aktivira Outlook Express. Ukaza mu se tabla e-maila. Prijatelj iz New Yorka mu je javljao da uskoro završava obradu njegovog romana "Crnooki" (drugi dio "Banjalučke trilogije") za Internet. Filip se odlučio na to jer je želio da ljudi čitaju ono što je napisao. Poslije svih bezuspješnih pokušaja da nešto objavi u domovini, riješio je da ide ovako. Pristao je na to iako je znao da na taj način neće ništa zaraditi, ali mu bijaše dozlogrdilo da njegovi rukopisi, za koje je znao da vrijede, čame u ladicama. U poplavi nacionalističkog smeća koje se štampa po njegovoj zemlji, on je znao da njegovi romani posjeduju vrijednost. Stoga je odlučio da sve što je do tada napisao na kompjuteru; romane, rodoslove i zbirku poslovica objavi na Internetu, na svojoj stranici. Potajno se nadao da će neki izdavač pročitavši nešto od toga poželjeti nešto i da objavi.
        Dok je kucao odgovor Amaru, prijatelju u New Yorku, vidje da mu je pri kraju druga kutija cigareta. Pušio je previše. Znao je da će mu srce jednom morati da kapitulira i pokušavao se da brani pijući dnevno jedan Bayerov Aspirin. Time se tješio da umanjuje faktor rizika koji dovodi do srćanog ili moždanog udara. Diže se i zapali dvije svijeće ne bi li one malo pokupile dim iz sobe. Pogleda kroz prozor u tamu bašte. Vidje svoj lik, ali i siluetu kako mu se približava kroz baštu. Bijaše to Imy. Pomisli da treba otvoriti prozor kako bi Duša-Imy lakše ušla u sobu, ali onda se sjeti da je to nepotrebno. Zaista, Duša lagano, nečujno stupi u sobu i sjede na sofu. On sjede kraj nje i pokuša da je dodirne. Ruka mu prođe kroz njenu ruku i on ne osjeti ništa. Imy mu se blago osmjehnu. Bijaše ista, mlada, lijepa, prelijepa, kao onda kada ju je upoznao 1991. u Domu kulture.
        - Drago mi je što si došla... - reče tek tako, ne znajući kako da počne. Još uvijek se u njemu njegov razum bunio toj pojavi. Nije mu bilo lako da odmah i sasvim prihvati posjete te sjene, takve Imy koja je izgledala kao iluzija nekog vještog hipnotizera.
-Ti ne vjeruješ da sam još živa? - reče mu ona kao da je čitala njegove misli.
-Vjerujem... Moram da vjerujem, jer znam da sam ja živ, a ja sada sa tobom pričam. Mada si mi nestvarna.
-I ovaj život ovdje, na Zemlji je donekle nestvaran. Uvidjet ćeš to jednom. Hvala ti na onim ružama. Divne su. Znam da si mi htio kupiti mali kaktus. Ali neka, ovaj put više su mi se svidjele ruže...
-Mogu li te nešto pitati?
-Zato sam i došla da ti mogu dati odgovore...
-Kad ćeš mi se vratiti, mislim, kada ćeš opet biti kao i ja...?
-Strpi se.
-Želim da normalno budemo zajedno...
-I sada smo zajedno.
-Znam to. Ali mislim, onako, kao prije... Da se vratiš kući. Da zajedno pravimo ručak, da zajedno spavamo, da izlazimo u pabove, idemo kod tvojih...
-I ja to želim. Međutim, treba proći neko vrijeme. Ljekari se svakodnevno bore za moj život na ovom svijetu. Ustvari, bore se samo za moje tijelo... Zašto toliko pušiš Filipe?
-I ti si mnogo pušila. - odgovori joj i tada shvati da je to izrekao u prošlom vremenu, kao da se Imy više neće vratiti u, kako ona kaže; ovaj svijet.
-Nemoj se iznenaditi kada te srce izda...
-Mene više ništa ne može iznenaditi.
-Nemoj se zakleti. Čovjek nikada ne zna šta mu se može dogoditi.
-Ma da. U pravu si.
-Zašto ne odeš do mojih? Nije ni njima lako. Moja Seka cijelo vrijeme plače.
-Znaš ako odem da će me tvoj stari odmah ponuditi da nešto cugamo.
-Pa ne moraš cugati...
-Dobro, vidjet ću...
-Imy, reci mi, da li ti je sad teško? Osjećaš li bolove?
-Ne. Osjećam se sasvim normalno. Kao da mi se ništa nije desilo. Zapravo mojoj duši ništa nije ni bilo. Stradalo je samo tijelo. živa sam i čini mi se da nikada nisam bila življa. Kažem ti - shvatit ćeš to - i to uskoro...
        Kad je htio da je pita šta je pod tim mislila, njena sjena poče da blijedi i nestade je. Istog trena se osjetio jadno. Mnogo jadnije i bijednije nego sinoć. Bilo mu je žao one, njegove stvarne Imy. Uvijek je imala problema sa svojim alergijama, sa astomom koja se znala javiti s proljeća, sa migrenom koja bi joj dolazila redovnije nego njeni mjesečni ciklusi. Ali Imy je sve to stoički trpila i radila. Imala je energije za tri osobe. Znala je raditi prije podne u jednoj firmi, poslije podne u drugoj. Došla bi kući mrtva umorna, a on je samo sjedio za kompjuterom udubljen u svoje misli. Često nije čuo kad bi ušla. To ju je vrijeđalo. Onda bi redovno izbila mala prepirka. Ona je to pripisivala razlici u godinama. On je znao da je Imy u pravu. Otkako se vratio iz domovine ona je radila, a on je sjedio kod kuće, spremao je, katkada bi napravio ručak i otišao u kupovinu - i uglavnom je pisao. Imao je osjećaj da mu vrijeme izmiče, da nema više vremena koliko bi želio da ga ima. Grozničavo je dovršavao sve svoje spisateljske poslove kao da je slutio da će umrijeti. Čak je bio i napisao testament. Nije joj sve to tek tako mogao reći. Nije joj jednostavno mogao kazati:
-Imy, ja znam da neću još dugo, zato ovako uporno sjedim i dorađujem ovo što je već na neki način gotovo.
        Mada je imala mnogo razumijevanja za njegovo pisanje boljelo ju je to što sama radi. Onako mlada, željela je da i sebi i njemu priušti nešto više od onoga što je nudila samo njena plata. Htio je i on da radi. I radio bi bilo šta. Ponovo bi čistio evropske klozete, ali nešto je bilo jače od njega. To nešto, taj njegov kreativni impuls, imperativ, zadržavao ga je za stolom, za kompjuterom. Katkada bi mu izletio neki posao na crno i on bi ga odradio i opet se vraćao svome smislu - pisanju. Ponekad je znao pomisliti da ju je unesrećio time što su zajedno. U intimnim trenucima Imy bi mu se znala povjeriti da katkada poželi da ima mlađeg muža, da želi sa njim izlaziti u disko klub, u kafiće. On se pravdao da bi i on želio te izlaske, ali da ga sprječava to što žive trideset kilometara od centra, da ono što bi potrošili u centru oni moraju da daju samo za karte kako bi došli do grada. I tako su oboje gutali gorčinu u sebi. Imy zato što on ne radi, a Filip zato što nema uspjeha u svom pisanju. Ta njihova bračna situacija se naročito pogoršala prilikom zadnjeg pokušaja da se vrate u domovinu. On bijaše prvi otišao jer mu je čovjek, zapravo notorni prevarant obećao da će i on i ona imati posao i stan. Filip je naivno povjerovao u tu mogućnost. Zaista je dobio posao na njegovoj tv-stanici kao urednik i bio je solidno za to plaćen. Međutim naći stan u prenapučenom mjestu bilo je nemoguće. Možda bi ga i našao da je imao najmanje pet hiljada maraka da podmiti nekoga u općini. A Filip niti je imao te pare, a i da ih je imao ne bi ih htio dati. Onda, poslije mjesec i po dana u domovinu je stigla i Imy. Realna po prirodi, uvidjela je da nema života u Bosni. Vrijeđalo ju je to što joj je Filip rekao da dođe, a znao je da nemaju objektivne šanse da ostanu. A on je je zovnuo više zbog toga da ga ona razuvjeri, da mu ona razbije taj iluzorni san o njegovoj domovini Bosni. Jer, sam nije imao snage da to učini. Što je bilo još najgore u svemu; oboje bijahu dali otkaz, svoje stvari prebacili kod njenih roditelja i ugovorili prevoz stvari do domovine. Da su im stvari došle, Filip je mogao još samo u tom očaju da se baci u rijeku.
        On se nazad vratio pokunjen, kao mali miš, manji od makova zrna. A Imy, Škorpijica, danima mu je nabijala na nos što ju je dovukao dolje, što je morala zajedno sa njim da prođe tu golgotu. I bila je djelomično u pravu. Njega su boljele njene optužbe i nije znao da se brani. Bježao je u opijanje sa njenim ocem (tri mjeseca su stanovali kod njenih dok nisu našli koliko-toliko povoljan stan), bježao je u svoje pisanje, u pretjerano pušenje, u besane noći.
        Nekoliko puta je duboko u noći osjetio da mu srce lupa, da mu potom trne lijeva ruka, da ga steže oko srca. Slične simptome je imala i Imy, s tim što je ona još i gubila dah. Mislio je da je u pitanju i kod nje srčana neuroza izazvana stersom zbog povratka u egzil. I bilo je donekle tako. Njeno gušenje je postepeno prestalo kada je počela raditi, ali Filip je i dalje, redovno, jednom sedmično znao osjetiti bol u grudima i znao je da je to srce. I to ga je tjeralo da još ubrzanije piše, a kad god bi pisao pušio je kao Turčin, još i gore, kao manijak. Ubijao se sistematski, planski, definitivno. Unatoč tome sada, opet zapali ko zna koju cigaretu po redu.
        Zaspao je poslije pola sata. U rukama mu je bila fotografija Imy. U snu je čuo njen glas:
-Živjeti se mora, ali umrijeti se ne mora. Besmrtnost dolazi poslije smrti tijela, a tijelo je ionako samo tamnica duši...
        Probudi ga dim u sobi. Tepih pod stolom je gorio. Bijaše već zahvatio sto tako da je na sred sobe imao ognjište. Sinteticki tepih je prenosio vatru na sve strane. Filip skoči sa sofe, otvori prozor i poče izbacivati knjige kroz prozor. Zatim dohvati sve svoje diskete koje je držao u malom pretincu pa i njih izbaci napolje. Onda se sjeti Imy, morao je spasiti njenu garderobu. Otrča u spavaću sobu, otvori plakar i u par zamaha sve izbaci napolje. Tek tada proradi protivpožarni alarm. Ode do kuhinje, ispod lavaboa dohvati crijevo i odvrnu vodu pa se vrati u dnevnu sobu. Dok je gasio požar u dnevnoj sobi gušio se od dima. Sjeti se Imy. Vjerovatno je i nju ovako gušio obični magloviti zrak. Poslije petnaestak minuta požar bijaše ugašen. Na sred sobe imao je mali krater od izgorjelog parketa. Morat će nadoknaditi štetu stanodavcu. Tek kada je izašao napolje stigoše vatrogasci. Filip im se nasmija, ali istovremeno osjeti da ga probada oštar bol u lijevoj plećki i da mu lijeva ruka naglo trne od šake pa sve do ramena. Sjeti se svoga starog, sada pokojnog prijatelja Dr. Ive Ivića, ginekologa, koji ga je porodio u Zagrebu 1953. Prije nego što je umro od srčanog udara jednog junskog dana pod procvalom lipom ispred poznate gradske kafane "Lipa", dok je sjedio sa Adnanom Karađozom i Filipom, rekao je:
-Evo, dolazi... Tačno osjećam kako mi se penje do srca... Sad ce me uzeti...
-Ama šta dolazi?! - zbuni se stari glumac Karađoz.
-Crna Kraljica. Zbogom prijatelji... Odlazim u vječnost...
        Doktorove lijepe svijetle plave oči se iskolačiše i tijelo starog liječnika se smiri. Slično osjeti sada i Filip. Njegove, crne oči pogledom pozvaše u pomoć. Pri tome posrnu i pade. Pri padu vidje da vatrogasci trče prema njemu. Zadnja misao mu bi: "Nisam ni izgovorio svoje posljednje riječi. Doduše, nema ko da ih čuje ni upamti. Stranci ne znaju moj jezik..."