Prije nego što započnem ovu pjesmu, dodirnuti ću tvoje ime da se putem sladim, jer kad krenem dalje, uzdasi na usnama pristat će uz mene i ja ću s njima potražiti širinu koja budi srce, kao kad ispod noći jutro sazri, pa plodnom zemljom svoj dan rađa.

Ponijeti ću sa sobom u kapi plavog mora dubinu tvoje nježne duše, a sa planina, gdje se vrhovi horizontom roje otkinuti ću oblacima mekoću, pa u njoj prostrijeti ravnicu i po tihoj uspavanoj noći,  tišinom poljubaca prekriti usnule grudi čiji mirisi obrisima čežnje ispunjavaju moje snove.

Dozvat ću vjetar i silinom njegove snage zamahnuti mirnoćom tvog srca da iznad krošnji posjetiš ptice, te u pjevu što leprša poletiš visinom, dotakneš nedokučive daljine i poput sjaja zablistaš u osmjehu sudbine i povedeš me zauvijek izvan tame na mjesto gdje vječnost gnijezdo svija.

Otvorit ću nebo i prošetati biserne zvijezde ljepotom tvog krhkog tijela,
lahor dovesti među bedra snena i u njih spustiti svoje obale strasne,
rijekom vatre zagrliti kanjon, uklesati šapat u netaknute bijele stijene i usjecima blagim dohvatiti blaženstvo u tihom carstvu tvoga postojanja.