Lažna fortuna
Pogled u daljinu očajnički zove
Nebo i voda savršen sklad
Samo patke na Dravi mirno plove
Jer Osijek je poseban grad.
Dok nebo promatra u vodi svoj odraz
Prijatelj vjetar usmjerava oblake
Zrak je hladan i štipa mi obraz
Dok na mostu osluškujem tvoje korake.
Ali fortuna je lažna
Čudan je put njen
Sudbina ostaje jedino važna
A čarolija vlada samo na tren.
Tražim odgovor u vodi
Prijateljici koja sve zna
Osjećam se kao da nisam na slobodi
A tako je prekrasan dan.
Čudne su staze životnog puta
Surova je stvarnost naša
Osjećaje moje sjećanje guta
Kao boli puna čaša.
Most ostaje utočište glavno
I na tren je samoća jaka
Svjesna toga zažmirim samo
Jer ne čujem zvuk tvojih koraka!
Trudim se
Trudim se da te zaboravim
Da te ne volim i prebolim
Da ne mislim na tebe, na nas,
Da ne očekujem spas!
Trudim se oduprijeti želji da te nazovem
Da ti pismo možda pošaljem
Ili da te nikad nikome ne spominjem.
Trudim se da ti ne pružim to zadovoljstvo
Da zavladaš mojim mislima.
Trudim se ali mi ne ide
Sve dok te moje ruke ne dotaknu ili oči ne vide.
Ali, trudit ću se i dalje, moram nastavit tako
Premda znam da neće biti isto,
Da neće biti lako!
Već dugo suzu ne pustih
Već dugo suzu ne pustih
Ali evo jedna u oku se cakli,
Ni tužna već dugo nisam bila
No tuga me je noćas zagrlila.
Već dugo suzu ne pustih
Ali jedna neposlušna sklizne mi niz lice
Sve moje boli u jednu se suzu sročiše
Ali, ne tugovati neću više.
Već dugo suzu ne pustih
ali jedna mala umriješe na usnama mojim
u okrutnoj tami samoće se bojim
Ali ne!
Ukraden poljubac
I danas se ponovo pitam
Kome smo ukrali poljubac taj
Poljubac što donosi mi nemir
Kada i ova ljubav izgubila je sjaj?
Jesmo li ga ostavili uspomenama što ostaju iza nas
Ili vremenu koje će tek doći,
Dok u glavi mi još uvijek odzvanja tvoj glas
U svakom prolazniku tražim tvoje oči.
I dok polako izgara svijeća na stolu
Negdje duboko u meni ostao je
Ukraden poljubac uokviren u bolu!
Hvala ti!
Za sve poljupce koje si mi dao
I za sve trenutke što vremenu si krao,
Za to zrno ljubavi koje si mi poklonio
I za moje snove u koje si tiho ulazio,
Možda ti zbog toga i nije žao.
Za sve divne trenutke što ostaju iza nas
Za tvoje vesele oči i topao glas,
Za ruke koje su me znale milovati
Nježno baš kao svila
I za to što sam barem nakratko tvoja bila!
Ali, ipak-hvala ti!
Bez smisla
Mi lutamo nesuvislo
U predvorju samoće,
Letimo zaigrano
Na krilima pustog vjetra,
Te izgubljeni u zjenici nečijih očiju
Čekamo da svane bolji dan.
Uranjamo duboko u ocean ljubavi
I stapamo se s ogromnim valovima osjećaja,
Gubimo se u gustoj magli zablude,
Te nestajemo iza ugla sreće
S nadom priželjkujući one dane
Što se neće više nikada vratiti!
Tebi
Kad plamteći oganj prestane da gori
A oči se natope suzama,
Kad srce prestane za ljubav vječno da se bori
Anđeli budu protjerani iz nebeskog raja,
I kad ostanem bez tvojih zagrljaja
Prestat ću te voljeti!
Onda kad mjesec izgubi svoj sjaj
Protkan od nježnih niti ljubavi
A našoj bajci dođe kraj,
Kad mi usne željne tvog slatkastog poljupca
U najvećoj želji izgore od čežnje
I ljubav se rasprši u tisuću komadića
Te nestane u sutonu vječnog zaborava,
Ako moje ruke ikad budu spremne
Pored nekog drugog utjehu tražiti
Tek ću te onda prestati voljeti!
Nepoznata sjena
Lutajući kroz mračne tunele svoje duše
Na raskrižju života ja sretoh tebe.
Lagano si ušetao u moje misli
I poremetivši svaki trenutak mog života
Donio sa sobom i radost i tugu.
Tada mračne tunele zamijenila je svjetlost
I zasjavši u trenu odnijela je sa sobom
Ugasivši se polako
Samo jednu nepoznatu sjenu!
Vjenčanje
Obično vjenčanje odnijelo je sve
A crvena voda ispala i moje sne.
Majko, pusti me još samo malo
Da promatram ih ovako iz daljine
Suze u očima bore se neuspješno
A duša boli dok izgovaram njegovo ime.
Izgledaju tako zaljubljeno
I stvoreni su jedno za drugo.
I ja sam nekad izgledala tako sretno
Ej, gorka li si moja tugo!
Vrag je došao po svoje i zadovoljno se smiješi
Majko, ostani kraj mene noćas me utješi.
Pogled mi muti bjelina haljine te
Znam, noćas sam izgubila sve!
Zla sudbina
U usporedbi sa crnim anđelom
Slijedim tvoj put posut pepelom
A krvava rijeka žrtvu čeka
Da otkrije još jedan grijeh.
Savjest se poput mahovine hvata
Dok vatreni oganj otvara vrata.
I dok grijeh čuči u daljini
Slijedim svjetlost u visini
Žudeći za izlazom, tražeći spas
Bježeći od svega, ne osvrćući se iza nas.
Ali, kroz fijuk vjetra čut ćeš moj glas
Kao jeku negdje daleko
Jer suđen nam je drugi netko! |
