Neka te ne uznemiri neobičan početak pjesme,
pričat ću ti, mila, o snu koji  u meni noću šeta,
vatri što me jutrom budi i miru koji osjećam,
dok u svakom koraku stiha idem prema tebi.

Baš kad se mjesec ušeće u sobu priđe mi san,
a ti se nevidljiva zamakneš iza prozirne zavjese,
uz hladan zid prošećeš, nosiš sunce na ramenu
i paziš da me obris tvoga pokreta ne uznemiri.

U tom trenu ispod krova moga uspavanog tijela,
samim rubom umornog oka u misli  krišom legneš,
ozarena lica prekriješ moj osmjeh i poljupcima
tiho otjeraš maglu sa mojih nemirnih ravnica.

Zatim se starom mišlju primakneš mome tijelu
i s rijekom osjećaja spustiš prema ušću strasti.
Tu me tvoja ruka  poput  sutona k sebi primi
i u odsjaju pijeska  školjku bjelinom ponudi.

Kad vrt procvjeta ti poda mnom  dolinu otvoriš,
pa me njenim poljima i proplancima mamiš,
kako se primičem sve bliže vidicima strasti,
to se san kao vjetar u meni  pokreće i mijenja.

Ništa tada ne osjećam preko nježnih proplanaka,
osim tvoga mekog tijela i mojih uzavrelih dodira
i odjednom shvaćam  da sam sa  snom u tvome biću,
 da to moja rastopljena duša u tvom tijelu  sanja.

Presretnog i blaženog me budiš, odlaziš s jutrom,
ja se dižem i mir svoj s javom na počinak spremam.
Vatra koju ispod mojih vjeđa ostavljaš gori u sobi,
a svaki ugasli plam tada u meni novu želju rađa.