Ponekad čujem svoju misao kako odjekuje u meni,
pa se iznad duše vinem i krvotokom zađem,
tu me sačeka i ja je glasu predam.
Poželim tada da se javi krikom,
razbije tišinu i zvijezdama ukrade mir,
spusti rijekom i zavrišti njenim koritom.
Shvaćam, da se upravo zbog nekakvih navika
ne usudi zaurlati i poderati dostojanstvo.

Ti, mila, ne znaš koliko jeke u meni ima,
koliko su tonovi raznovrsni i jaki,
svaki se svojom snagom grmljavinom mjeri.

Zašto tada moje riječi, kad mislima poput bujice krenu,
na početku moga grla,
baš na samom ušću, stanu?
Provire stidljivo, kao šapat se skupe
i tiho pozovu glasnice,
ali one ne zadrhte, već šute,
svuku se i pobjegnu u želudac,
sakriju se u mraku i prestrašene čuče trbuhom.

Ti, mila, ni ne slutiš koje želje moje riječi poznaju,
kojim se putovima one kreću
i svaka se na svoj način iskrenosti nada.

Povremeno osjećam kako me noć vatrom svojom ždere,
tad moje godine izgaraju u nizu,
a život mi ispod same kože krvari
i sve se mojom dušom skriva.
Niotkuda jednog povika ili uzdaha da krenem,
niti glasa iz daljine sa zvonika,
samo mi utrobom žari skaču
i kapi znoja mojim se čelom roje.

Ti, mila, još ne uspijevaš moje osjećaje složiti,
jer se oni tankim prostranstvima ravnice šire
i neuhvatljivi na vjetru s nemirima jašu.

Klečim sad pred tobom i progovaram o ovom sumornom času,
izvlačim se iz vrtloga pun ožiljaka,
sastavljam ih kao zakašnjele sate
i s ponekom strepnjom pronalazim izgubljeni dodir.
Tražim smisao razgovora sa samim sobom,
jer prije nego što nastavim
želim da me čuješ onakvog kakav jesam ili hoću biti,
a ne kakav sam u prošlosti bio.

Ti me, mila, možda tražiš po pučini, gdje svitanje iz dubine raste
i planinom što se snjegovima množi,
a ne ispod mirisa rascvjetale lipe .

A  ja se,  po tko zna koji put, spremam na počinak
i pred svojim budućim domom ulazim u san,
odnekud rastrčanim sjećanjima virim,
ulicom crvenih tramvaja jurim,
prašnjavom cestom loptu ganjam
i golubove kroz praćku gledam,
dok se sjene kao debele guske valjaju,
svuda oko mene gužva požutjelih slika na zidu.

Ti, mila, nisi i nikad nećeš ukrasti obrise prošlosti,
paliti svjetlo tamo gdje se tama zauvijek usidrila,
niti stajati ispred svoga sjećanja.

Kao po kakvom prokletom pravilu, sjedam sam za stol,
a s njegove plohe prazna bjelina u mene zuri.
Osim stolnjaka sve mi je poznato,
ruke nervozne po kruhu mrve,
vruća se juha toplinom peći mazi,
komad mesa s krumpirom iz vrta
i zelena salata sa malo luka,
pored svega čaša hladne bunarske vode.

Ti, mila, i ne moraš ustati od svog stola,
poći putem kojim te misli tako hitro vode,
jer pod tvojim nogama je i tako otvoreno nebo.

Slaba utjeha je to, što me samoća još malo vrijeđa
i ne osjeća bol ni radost,
jer slast koju želim na njenom stolu ne stoji,
niti se krije ispod njenih snova,
ona se u očekivanom koraku rađa,
ispod mog prozora pogledom niz cestu dolazi,
uvijek zemljom hoda
i pravim me dodirom miluje.

Ti si, mila, oduvijek u mirnom danu radosna
i ne zoveš upomoć okupljene namjernike,
razumno svaku nakanu s puno strpljenja nosiš.

Minulo me vrijeme tu i tamo sretne, povede sa sobom,
kao nadu ponudi mi putovanje,
poznajući ga dobro ostanem uz njega,
pratim mokrom stazom njegove stope
i na licu prepoznajem zagrljaje sljepoće.
Ne pitam ga više, niti želim znati,
zašto sa dna moje duše,
uvijek izvire sjeta.

Ti, mila, jednakom voljom stojiš na vrhu moga dana
i još pamtiš putovanja prošla,
odričeš se jučer da bi danas ponudila više.

Već pomalo dolazim k sebi i tek se naziru tragovi osmjeha,
prethodni su dani kao kora tvrdi,
ali vidim buduća vremena za polazak spremna.
Govor ću mojih noći, za koje ništa ne mogu dobiti,
kada dođe vrijeme, ostaviti zauvijek
i bez neke žurbe i bez straha,
sklopiti mir sa sobom.
Izgubiti ću pamćenje i nestati razgovijetnom tišinom.

Ti, mila, još ne prepoznaješ jutro u meni,
uzmičeš poslije svake moje riječi
i gledaš kako ponoć bolno urasta u mjesec.

Razgovorom sa samim sobom obnavljam daljine,
za djelić nade na pedlju obećane zemlje.
Svejedno mi je što sudbina oklijeva
i pjenom svojih laži žrtvuje moj san.
Sam ću, ako treba, u šumi punoj različitog lišća
ispod krošnji doprijet do sunca
i teški okov oko mojih grudi,
po najvećoj žezi, svečano raskidati.

Ti ćeš, nadam se, mila, tom stranom proći
i zastati na mjestu kojim moje srce silno sjaji,
uzeti ga i preko praga u našu kuću unijeti.

Sve do tada, poslije svake noći,
u plamenu mog sna izgarati će riječi
i sa dimom čeznuti za vjetrom.
Oblikom mojih misli osvajati ću prostranstva,
u objavi slova tjerati tjeskobu
i s proplanaka mašte ocrtavati ljepotu.
Božanskom ljubavi, u vremenu što predstoji,
prekriti vječnim plavetnilom nebo.

Ti, mila, na moja njedra spusti zaklopljene oči,
obuci maštu u prelijepo tijelo
i prikloni dušu blaženom zvuku razmahanih snova.