Hodam pored tebe
u vremenu satkanom od čekanja
i priljepljen za tvoj korak osjećam
kako me očima slutiš.
Taj sam što s lišćem u tvojoj kosi već šušti.
Ne bježim od kišnih sumraka
i ne vodim te besciljno.
Ne znam za druge haljine osim tvoje.
Ja te u raskošnom zagrljaju nosim,
i kad si se prvi puta u meni
slatka poput meda počela svlačiti,
prvo sam te istinom pogledao,
a zatim žutim cvjetovima dodirnuo.
Istim onim cvjetovima,
s kojima si odmah u našoj postelji zamirisala.
Tad se samoća još uvijek
izležavala u tvojoj duši
i kao blaga iskrenost šutjela,
a cvijeće se u tvojim grudima,
tek na tankoj mjesečini
stidljivo nudilo mojim usnama.
Sva si se u meni
svojim poznavanjem proljeća
tada razgranala.
Sva si se odjednom rascvjetala,
čisto i nevino zamirisala,
sa neizrecivom ljepotom po meni šetala,
a ja sam priljepljen uz tvoj korak
u tvojoj beskrajnoj unutrašnjosti hodao.
Sjećam se žute doline našeg početka
kad smo se sa tratinčicama
u bistroj vodi potoka kupali.
A voda, prozirna i slatka,
sa crvenih ruža je upravo pristigla,
i našu kožu sjajnim kapima poljubila.
Bio je to naš prvi dan,
naše prvo gledanje uzdasima.
Bio je to pravi dan za ljubav,
s visokim suncem iznad jezera
i umjesto ptica,
oblaci su nam pjevali,
a žuti leptiri donosili osmjehe.
I na našim dlanovima
žuta krila odmarali.