Skupili smo proljeće, a kako ptice ne smiju doći,
početak ćemo morati odgoditi za neko vrijeme.
Pošto odvažnih nema, da zimu spreme u sjećanje,
ništa na silu ne radimo i grlom suhim ne pjevamo.

Samo rijetkima uspijeva zimski pretvoriti u san
i čekati u zaklonu cvjetanje bijelih jorgovana.
Između možda i htijenja utabanim stazama šutimo,
a želje cijedimo škrtim trzajem nakupljene topline.

Dobro, ako smo takvi i navikli na trpnju stajanja,
treba li nam priči i pomoći ili sami opstati možemo?
Za osušena stabla ne tražimo više pravog krivca,
jer nas je volja odložila i usadila u spavanju.

Kada nas izbace iz takta i sliju u istinsko kajanje,
u posljedicama nađemo melem za jadanja i jecaje.
Na ranu požutjelih uspomena zagrljajima kročimo
i kao kostobolja podsjećamo na sjenke prošlosti.

Mi smo kukavice i sav naš žar izgara na vjetru,
ruke su nam jadna pomagala pri svjetlu svijeće.
Iza zatvorenih prostora skrivamo sramne oblike,
a naše duše niotkuda putuju prljavštinom srama.

Kako će proljeće sići među nas, kada u bijegu živimo,
a voćnjake ne posjećujemo, već ih prezirom trpimo.
I djeca naša, u pjesmama našim, miris ne osjećaju,
nego, u prolazu, primjećuju našu obamrlu bliskost.

Dok mi sanjamo, vrijeme približava naše snove,
sluteći u nama netaknuti svijet svog nastajanja.
Posteljom kojom izviru dodiri ispunjenih čežnji,
od davnina s nama liježe pretočeno u naš obzir.

Kad ležimo, ono promatra porijeklo naših drhtaja
i usred zagrljaja prepoznaje uzavrele osjećaje.
Motri nas i uživa što nas dotiču plamene strasti,
jer njihove neobuzdane igre mame svojim žarom.

I mi se vremenom poigravamo nudimo i sladimo,
skupljamo njegove usporene korake i ne zastajemo.
Ono nas, točno sa otkucajima srca, vodi uzglavljem
i na nebu beskonačnosti pokazuje gdje stanuje.

Tamo se zagrljeni sastajemo u uzdahu naših tijela
i u vrtu uzbuđenja mirisni zauvijek odsjedamo.
Tu naše usne, jedna drugoj, odsjaje duše poklanjaju
i sa svog zdenca ljubavi našoj toče nektar blaženstva.

Dok mi sanjamo, vrijeme približava naše snove
i u svojim mekim jaslama priprema za njih mjesto.
Uzdiže ih nebom, da nas tamni oblaci ne prekriju,
pa tišinom čvrsto miri svaki trzaj naših strepnji.