Imagine there's no heaven
It's easy if you try
No hell below us
Above us only sky
Imagine all the people
Living for today...
Imagine there's no countries
It isn't hard to do
Nothing to kill or die for
And no religion too
Imagine all the people
Living life in peace...
You may say I'm a dreamer
But I'm not the only one
I hope someday you'll join us
And the world will be as one
Imagine no possessions
I wonder if you can
No need for greed or hunger
A brotherhood of man
Imagine all the people
Sharing all the world...
You may say I'm a dreamer
But I'm not the only one
I hope someday you'll join us
And the world will be as one
Zjenica plava moga vrta to je drhtavo ogledalo
jezera jednog čiste vode, toliko čiste te vjerujem
da se u sjajnu površinu misao moja upisuje.
Cvijet zraka i cvijet vode, duša jezera to je labud
sa svoje dvije ljudske zjene, težak i otmjen poput princa;
krila mu ljiljan, vesla ruža . . .
kljun mu u ognju, vrat žalovit i ponosit je,
i bjelina i sva umilnost labudova.
Ta ptica bijela, ptica teška, što zlokobnim se pjevom javlja;
-karanfil, skriven u ljiljanu, u plam i čudo pretvara se . . .
uzbuđuju me bijela krila kao goruće dvije ruke.
Nikakve usne nisu žarke ko njegov kljun u mojoj ruci;
nijedna glava tako krotko u moje krilo nije pala;
nijedna put mi nije dala takav užitak, takvu patnju:
kroz njegove se žile pjeni plamena struja, dvaput ljudska.
Rubinom rujnim od požude glava je njemu okrunjena;
i on odnosi puste želje u svome skutu ružičastom.
Na rukama mu vodu dajem a čini se da oganj pije;
i ja izgledam k'o da pružam čitavi pehar svoga tijela.
U mome snu toliko živi i tako u put moju tone
te često mislim jel' to labud s dva svoja krila lepršava,
s očima svojim rijetkim, ljudskim, i sa crvenim, žarkim kljunom
je li to samo bijeli labud u bistroj vodi mog jezera,
il' ljubavnik u mom životu . . .
Jezeru bistrom na obali zapitkujem ga u u tišini . . .
a tišina je samo ruža navrh njegova žarkog kljuna.
No on mi u svom mesu zbori, a ja ga u svom mesu slušam.
Katkada-cijela!-ja sam duša; Katkada-cijela!-ja sam tijelo.-
Uranja kljun u moje krilo i tu ostaje kao mrtav . . .
Na površini od kristala, u drhtavome ogledalu jezera,
koje katkada misao moju odražava,
crvenom bojom labud plaši, a ja bjelinom strah zadajem