Veslam prema dnu
i pijeskom zasipam se.
Brodim u svijet tajni
mrtva sad u snu.
Zvijezde pale luč
i gori morski drač.
Pod stijenom sedma vrata,
u ruci zlatni ključ.
I ne znam gdje,
i ne znam kamo
odnosi me mrak.
Tko li to
prati me,
lomi trn uz trag?
I ne znam gdje,
i ne znam čije
to ruke kradu mi dah.
Tko li plač moj okiva,
u blistavi pretvara prah?
Obrasla algama
slutim zašto kamen traje.
U Kraljevstvu crnog vira samo oči sjaje.
U pustari, na kamenu nađoh prsten sjajni.
Znamen s neba tko mi šalje? Noć prepuna tajni.
Prsten planu, naglo zgasnu. Mjesec sluzi gusto.
Zaslijepljena tražim prolaz. Gori polje pusto.
Zvijezde pletu zlatne mreže, love meteore.
Posrnula dižem pogled. Sad planine gore.
Zemlja puca. Nemam kamo. Dimna ruka guši.
Moram poći. Što je dalje? Iza - svijet se ruši.
Ispred - voda. Splav me nosi.
Kroz tišinu rijeka teče.
"Dobrodošla,” netko reče.
Sad je rijeka s druge strane.
Rijetko bilje, grimiz-paun.
Lutnju svira starac-klaun.
Dobriša Cesarić,
Požega, 10.1.1902.-Zagreb, 18.12.1980.
Balada iz predgrađa
....I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.
A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.
I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec,
I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...
A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše---
A njega nema, i nema, i nema ,
I nema ga više
I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
Poludjela ptica
Kakvi to glasi čuju se u mraku,
Nad noćnim poljem, visoko u zraku?
Ko li to pjeva? Ah, ništa, sitnica:
Jedna u letu poludjela ptica.
Nadlijeće sebe i oblake trome,
S vjetrom se igra i pjeva o tome.
Svu svoju vjeru u krilima noseći,
Kuda to leti, što bi htjela doseći?
Nije li vrijeme da gnijezdo vije?
Kad bude hladno, da se u njem grije.
Ko li te posla pjevati u tminu?
Sleti u nižu, u bolju sudbinu.
Ne mari za to poludjela ptica.
Pjeva o vjetru, što je svu golica.
A kad je umor jednom bude shrvo,
Neće za odmor nać nijedno drvo.
Ne daj se, Ines
Ne daj se Ines
Ne daj se godinama moja Ines
Drukčijim pokretima i navikama
Jer još ti je soba topla
Prijatan raspored i rijetki predmeti
Imala si više ukusa od mene
Tvoja soba divota
Gazdarica ti je u bolnici
Uvijek si se razlikovala
Po boji papira svojih pisama, po poklonima
Pratila me sljedećeg jutra oko devet do stanice
I ruši se zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom
Kao list niz jednu beogradsku padinu
u večernjem sam odijelu i opkoljen pogledima
Ne daj se mladosti moja, ne daj se Ines
dugo je pripremano naše poznanstvo
I onda slučajno uz vruću rakiju
I sa svega nekoliko rečenica, loše prikrivena želja
Tvoj je način gospođe i obrazi seljanke
Prostakušo i plemkinjo moja
Pa tvoje grudi, krevet
I moja soba obješena u zraku kao naranča
Kao narančasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba
Proleterskih brigada 39. kod Grković
Pokisla ulica od prozora dalje i šum predvečernjih tramvaja
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva
Upotreba zajedničke kupaonice
I "Molim Vas ako me tko traži"
Ne daj se Ines
Evo me ustajem tek da okrenem ploču
Da li je to nepristojno u ovakvom času
Mozart Requiem Agnus Dei
Meni je ipak najdraži početak
Raspolažem s jos milion njeznih
I bezobraznih podataka naše mladosti
Koja nas pred vlastitim očima vara, i krade, i napušta
Ne daj se Ines
Poderi pozivnicu, otkaži večeru, prevari muža
Odlazeći da se počesljaš u nekom boljem hotelu
Dodirni me ispod stola koljenom
Generacijo moja, ljubavnice
Znam da će jos biti mladosti,
Ali ne više ovakve - u prosjeku 1938
Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite
I ta će mi mladost teško pasti
A bit će ipak da ste vi u pravu
Jer sam sam na ovoj obali
Koju ste napustili i predali bezvoljno
A ponovo počinje kiša,
Kao sto već kiši u listopadu na otocima
More od olova i nebo od borova
Udaljeni glasovi koji se miješaju
Glas majke prijatelja, kćeri, ljubavnice, broda, brata
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
I nestalo je svjetla s tom bjelinom
Još malo šetnje uz more i gotovo
Ne daj se Ines
Ni jedno vrijeme nije moje
Drugi su još daleko
ime će mi biti slavno
stigao sam prije sviju
al je bilo prerano
Drugi su preda mnom
puštam ih jer mi je jasno
stigao sam poslije sviju
al je bilo prekasno
Ni jedno vrijeme nije moje
ja visim kao
drveni lutak
kazaljke neće da se spoje
pogriješim uvijek
za trenutak
Napokon – svi uz mene
sve mrtvo i sve živo
stigli smo u pravom času
al je vrijeme bilo krivo.
Dragutin Domjanić, Zelina 12.9.1875. - Zagreb 7.6.1933.
Život
Htjelo bi mi se proći, daleko nekud, ma kuda,
Tamo, gdje nije čežnja ni ljubav sanjarska luda.
Od moga srca daleko, od pustoši i od gorčine,
Tamo, gdje život se živi, a ne bez svrhe tek gine.
Gdje nema sjete, u borbi gdje kamen i grudi se lome
Za sreću, makar i dnevnu, a ne za te smiješne fantome.
Čemu je ugasla mladost i zvijezda mnoga mi zlatna?
Zar samo zato, da rulje sve pogazi noga blatna?
Što su za plamenu ljubav ko uzdarje ljudi mi dali?
Samo su najbliži moji sav život mi otrovali!
Već mi dotužilo stradat u čamu i prijegoru nijemu,
Dok se naužili drugi, a ja sam tek čezno, a čemu?!
Ne trebam ničiju sklonost i milosti prositi neću;
Zahtijevam svoje pravo na mladost, na život i sreću.
Htio bih nekuda proći iz močvare te, iz tih laži,
K suncu i k mladosti strasnoj, to duša i tijelo mi traži.
Pa da i oslabljen klonem i sav da se slomim i starem,
Znati ću makar jedno, za život sam umr'o barem.
Tjeskoba
Sati su stali. Sve teže na grud
Pada jednolično, mračno velo.
Nema sna, nema, a gasne oko,
Tako bi bolno se spavat htjelo.
Znam, kako miluju čelo žarko
Sni, kao pramovi ženske kose,
Zaborav mirnu ko miris čudni
Opojnog ponoćnog cvijeća nose.
Nema ih, nema. Što jeca vjetar,
Zašto niz puste ga ceste gone?
S jablana sablasnih trga granje,
S krovova mutne se kapi rone.
Kako su jablani zlatni bili,
Kada se nedavno suton hvato.
Zar je sve lažno, što je lijepo
I sanje zemlje i neba zlato?!
Čujem, na uri su sati pošli,
Opet ravnodušno ide vrijeme.
Osjećam šaptanje. Tko to zbori?
Zar ni tišine nisu nijeme?
Oči grčevito sklapam, zalud.
Vidim ja pogled pun tiha ruga,
Zlobno on rijetku mi gleda radost,
Smije se, kada me kini tuga.
O, da jedanput već svane jutro!
Bojim se pogleda toga, bojim.
Htio bih počinut, smiriti se.
Šta me on motri tim okom - mojim?
Danijel Dragojević, Vela Luka, Otok Korčula
Tama
Nakon nekog Hamleta na Lovrjencu
pitala me Melita Roko jeste li primijetili
kako neki za vrijeme predstave ne gledaju
drugo nego mrak oko sebe.
Nisam rekao ništa, pomislio sam sreća
što je sjedila daleko od mene,
inače bi doznala da sam jedan od tih.
Ah, gospođo začuđena, možda uvrijeđena,
kada se svjetla ugase i tišina pokaže
dotle nevidljivu tamu oko nas, među nama,
kako da je čovjek ne sluša i ne gleda?
Jedan tajni jezik s mora, okolnih brda,
dalekih otoka, bliskih zvijezda, iz grada,
jezik prije govora, kao dječji strah
dolazi, moglo bi se reći plavi,
i mi ne znamo što hoće,
stajati na ramenu, ustima, razumu,
biti donji i gornji glas, slika,
priča prije i nakon priče,
ili samo tama, tama, gušiteljica mjere,
svekoliki profil slijepog oka,
tišina nakon nekoliko milijardi pucnjeva.
O, tama, tama. Približio bih je
da mi bude ogrtač za večernju hladnoću,
udaljio bih je da me ne zaguši,
udvarao bih joj, vikao: čija si, támo?
Luda i mudra hvata me s visinskog tornja.
Gdje smo? Kada budem mogao i budem znao
svrnut ću je na sitan kvadrat ispred,
to nesretno mjesto gdje se bez
prestanka obnavljaju porazi.
Tu budimo, ti moćna, ti svevideća,
tu časak budi svjetlo,
reci ja sam svjetlo.
U meni se ljulja
U meni se ljulja kao za nevremena.
Moram se prikupiti. Svakako se moram
prikupiti. Ona ima dva velika oka
koja me tri godine prije nisu
gledala. Bože moj, gleda me!
Istina je, ja sam njezin otac,
držim je za ruku i krećem s njom
prema parku. Ako me pita nešto
znam što ću kazati, sve što se
pojavljuje susreo sam već mnogo puta.
Znam što traži od ovog jutra,
od ulice, parka, od mene koji je
držim za ruku i njezin sam otac.
Moram sve držati u ravnoteži.
Ne smijem se zabuniti.
Moram pokazati da vjerujem
u ulicu, dobru prijateljicu svačega.
Svaka stvar je na svome mjestu
koje je njeno mjesto. I ja sam
s oblikom koji je moj oblik,
moje uvjerenje.
Nisam mačka, nisam nesretan
ili kaktus. Koga poznam toga
pozdravljam, druge ne.
Ne smijem glavu zariti u dlanove.
Tada mi u glavi šumi kiša
ili svijetom trče samo miševi.
Dignut ću glavu. Mogla bi opaziti
kako se u meni ljulja roðenje,
čitava Korčula. Mogla bi opaziti
da nemam imena. Ako me žele zvati
Bog, ljudi, životinje, stvari
u velikoj su neprilici.
Ni ja njih ne zovem, samo otvaram
usta i ispuštam lažan glas.
Kada je ona pokraj mene
ljubazan sam s njima,
kao na nekoj svečanosti.
A ako kriknem nehotično?
Ne, neću. Dobro sam odjeven,
imam novaca za čokoladu, govorim tiho,
stavljam točke i zareze gdje treba.
Ja sam pametan, čitam knjige,
puno knjiga. Sve je u redu.
Doðe li mi da se izvaljam po zemlji
samo ću ju pogledati, pogladiti
joj kosu, nasmiješiti se,
i neću to učiniti.
Ljubav održava oblik, zna se.
Čitav svijet, tu mislim i na
njezine prijatelje mrave,
bit će zadovoljni sa mnom.
Bit će to zasigurno još jedan
sretan dan.
Jakša Fiamengo, Komiža, Otok Vis
Karoca
Kroz šardine, kroz pjacete, priko boti o marete - karoca gre
Kroz ditinjstvo i obide, kroz letrate i beside - karoca gre
Niz skaline s puno dice ča se penju do fortice - karoca gre
Di gariful lipo cvate i kroz dane ča se zlate gre, karoca gre
Karoca gre, karoca gre,
Kroz vrime ča je prošlo, kroz sunce i kroz lad
Di cva san i frajava, a 'ko zna di san sad?
Karoca gre, karoca gre,
Od snova i od zvizda ča uvik će mi sjat'
Dok glas će pusti dana u vitru mene zvat.
Karoca gre, gre, gre. Neka gre!
Kroz veseja i parade, di još zvone batištrade - karoca gre
Sva o zlata, sva o cukra, di san prvu ljubav ukra - karoca gre
Di san proša prve skule, di san izli prve žmule - karoca gre
Di san jubi, di san tanca bez rišpeta i bez glanca gre, karoca gre
Vozi, leti, tuta forca o ditinjstva ta karoca - karoca gre
I kroz mladost ča me smanta ka figura o krokanta - karoca gre
U bandire puše vitar, ona nosi moja lita, - karoca gre
I na sve se ona vrati, ona leti, neće stati, gre, karoca gre
Piva klapa ispo' volta
Zvonimir Golob, Koprivnica, 19.2.1927. - Zagreb, 1.6. 1997.
A lišće oluji
Teško je dijelit pjesmu i pjevače:
suza pripada oku koje plače,
bol pripada usni, rijeka moru nekom,
i lišce oluji. Ona je daleko.
Sanjam da me sanja. Noć je. Izgubljena
i prazna je ruka, ako nije njena.
Nož pripada rani, uže svome vratu,
raširene ruke - kazaljke na satu.
Izgubljena ptica,
pripada li jatu?
Obična pjesma
glas koji briše dvadeset godina
krckava satelitska veza,
preko eona,
pored galaksija,
iznad dimenzija,
magnet je za suzu
što je zaiskrila nad mirnim vodama.
i taj glas,
i moje ime,
i smijeh, pocupkujući, smušen,
(kao pomrčina sunca
s drugog kontinenta
tek sjena onoj mjesečevoj
s trećeg kontinenta)
vara li me uho?
vara li me podsvijest?
izmišljam li samo prostor za pjevajuće ptice?
a lice je lebdjelo na metar ispred mojeg,
a oči su se zagledale u plava proključala jezera,
a koža se, porculanska, zategla kroz pukotine.
i opet se vrijeme-prostor savinulo
da se dotaknu točke istih kvantnih koordinata.
and I...will always
pregršt snova prosula sam
u dolinu bez dana
i slova, vodena
i slova, izbodena
pomiješana bez plana
na rubu tanjura slagala sam
citate od srama
i imena, naša
i imena, buduća
izgorjela bez plama
a poznate riječi skinula sam
sa smrznutih grana
i misli sočne
i želje voćne
osušene bez drama
Jure Kaštelan, Zakučac (kraj Omiša), 18.12.1919.-Zagreb, 24.2.1990.
Volio bih da me voliš
Volio bih da me voliš,
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću biti zora
i bljesak svjetlosti u rosi.
Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.
Rastanak
Jesi li postao trava ili oblak koji nestaje,
Svejedno.
I na klisurama orlovi te prate
i u vodama i među zvijezdama.
Ne mogu rastaviti oči,
izvori koji istom moru gledaju.
Nema rastanka
Nema smrti.
Ako osluškujem vjetar
čujem tvoj glas.
Ako u smrt gledam
čujem tvoju pjesmu.
Čežnje
Kada si se vratio,
jutro je mirisalo po tebi
i cvao prvi jorgovan.
Od sitnih bijelih cvjetova
vjenčiće vjetar pravio.
Kroz prozore mi šaptao
o razbijenim vazama.
A mene zvao jorgovan
i noći pune čekanja.
Pa nabrah pregršt cvjetova!
Da ja sada nisam ja.
O, kako bi me grlio!
Čežnje se u krik pretvorile.
Iz vaze, i krhotina sljubljenih,
jorgovan tiho plakao.
Mladića davnog kraj sebe
i rane mladosti ugledah.
O, nado, varko, ljubavi!
Zacvili vjetar žalosno
i vjenčić mi na kosi ostavi.
Sve čežnje moje mladosti!
Samo su čežnje ostale.
U okrunjenu proljeću
iz oka, i iz vaze tek!
Još budna slušam kap po kap.
Ti nisi otišla
Ti nisi otišla,
Samo si umorne oči
Zaklopila.
Ptice su Te zvale,
Trave su plakale
Toga jutra.
Proljeće se budilo.
Sve je žudilo
Za životom.
Samo Ti više
Nisi mogla
Nositi teret bola.
I umorne si oči zaklopila.
Željka Kovačević-Andrijanić, Rijeka
Prosjak
Samo je pružao dlan.
Ništa nije govorio,
crni Cigan bez jedne noge.
Samo je pružao dlan.
Crno mu oko zaiskrilo ushitom
kad bi zazvonila kovanica
il' zašuškao papir na dlanu.
Ništa nije govorio
(suvišna je riječ),
samo je pružao dlan.
Došla je, nježna i slatka,
s crvenim vrpcama u plavoj kosici,
u crvenoj svilenoj haljinici s volanima,
s čokoladom u zamrljanoj ručici
i pružila mu crni slatkiš,
nevini mali djevojčurak,
misleći učiniti dobro
(jutros je s majkom bila u crkvi
i slušala o dobroti i ljubavi
prema bližnjemu svom).
Zahvalno ju je pogledao
okom zacaklenim,
ne posegnuvši za ponuđenim.
Uto je prišla žena s divnim bijelim šeširom,
zgrabila čokoladu,
opalila svojoj kćeri pljusku,
izgrdila je što se zaustavlja kraj
prljavog, ušljivog Ciganina,
trknula kožnom cipelom njegovu jedinu nogu
i odvukla uplakanu djevojčicu,
obraza zažarenih od stida
što ima tako bezobrazno dijete…
''Idi, smrdljivče, u vražju mater!''
Ražalošćen, samo je spustio sijedu glavu,
gledao ispljuvano tlo
i neko vrijeme nije pružao dlan.
Nije sunce zlatno klatno
U gradu Neriješenih zagonetki,
u Ulici Labirint vremena
pokrenula sam teška vrata željezna
stiskom dlana o kvaku bremena
i ugledala svoje lice nešto malo puno mlađe,
kako za stolom prati bilješke
i ponavlja znanje tek stečeno,
nepopunjeno, nedorečeno.
Lice svoje
i majčino – nešto malo puno mlađe,
i njene ruke koje mijese pitu od jabuka,
tijesta slijepljenog o prste.
I smije se.
U gradu zatočenih prolaznika,
u Ulici nepoznanica vrijeme
ugledah sebe – dijete koje ne sluti
koliko malo vremena ima tamo naprijed,
kako puno neriješenog
naposljetku ostane iza
i kako ništa neće biti kao što želi,
jer nepoznanica iks
vrti svoje sive kazaljke prebrzo
da bi Sunce ostalo zlatno i čisto
kad utone u noć.
Bubanj
Šinter je cucka zapro u mrežu,
majstor rastego štavljenu stvar,
opet je selo za jednog manje
- bubanj je pošo s bandom u bar.
Udri bubnjaru po psećoj koži
to nije koža pasmine fine,
ta je navikla da ju se mlati
ta je od naše domaće psine.
Udri, ožeži, ta neće pući,
nemoj ju gladit, sad se pokaži,
tebi smo zato tamburin dali,
dobra se glazba večeras traži.
Odnekud s neba stari pas gleda
drhturi koža ko daje živa,
vrijeme je drugo al' stvar se neda
- gospodski Kastor, je li? - uživa.
Ocu hrvatske književnosti
Čemu pjesnici u oskudno doba?
Zašto se pjesme pišu, poslije svega,
kad ptice nebo nose preko brijega,
kad suncu klikću prozori svih soba,
kad zemlja, mučno, u bojama rađa,
kad šume tajnu šume i čuvaju,
kad vode hridi sliku raja daju,
i vjetar - glasnik, brži od svih lađa?!
Zašto se pjesme traže i govore,
kad cvijeće kiši dugom dûgom maše,
kad zvon zvonika javlja gdje je naše,
kad slike više od govora zbore?!
Čemu umjetnosti? - Tko će put prohodit,
proslavit život - čas smrtni odgoditi!