Gledam te kako niz zelenu padinu rasipaš korake.
Zavidim svoj toj travi po kojoj gaziš i po njoj hodaš,
promatram te oblake dok ih osmjesima posjećuješ
i krivo mi je što se u tvom pogledu izvijaju i maze.

Ovo je tek dio jednostavnih misli koje kroz mene teku.
Između sna i jave ćutim kako ljepotom sladiš svijet
i zamišljam koliko se more trudi uljepšati svoje blago,
što ravnica čini da se suncokreti stalno tebi okreću.

Otvaram svoje srce ptici što na nebu nepomično stoji,
pomjeram njen red iz očiju i nudim joj veliku zvijezdu.
Pokrivena sjajnim kapima kiše slijeće u moje obrve,
poklanja mi smisao tankih vidika i svoje srebrno perje.

Kažem naglas, pa što ako čeznem i ne mogu bez tebe?
Zar se moraju nad mojom glavom skupljati noć i dan
i zašto šutnjom zlatnog kljuna krijemo prastara znanja?
Kad možemo sjediti i mjesečinu sa svijetom podijeliti.

Polako me u kandže stavi i ponese iznad oštrih visoravni,
a između njenog tijela i mene prostruje daleki vjetrovi.
Mimoišli smo velike gradove i njihova zagađena mjesta,
preletjeli putnike i na kraju stigli usred otoka u vremenu.

Tu smo  reče i pusti me da hodam zgusnutim zrakom sna.
Sad je i sjenka njenog kljuna zatreperila mojim likom,
uhvaćena milinom svih proteklih uzdaha mojih drhtaja.
Izvadi školjku iz pijeska i bez riječi na zeleni kamen stavi.

Znam, u dodiru kamena i školjke krije se tajna koju želim znati,
jer zagrljaj istinske ljepote nije u letu niti dubini mora,
on se čuva  tamo gdje se ne skuplja mrak, gdje nema svjedoka,
u zadnjoj niti srca i na izvoru duše, samo u nama samima.