Kad utisneš moje ime u obris svojih misli,
izabranice morskih uvala i bjeline školjki,
kad ustaneš u modrom satenu praskozorja,
nepomućena visinama planinskih vrhova,
kad mirisna zalepršaš dubinama moje duše,
zahvaljujem se njedrima ravnice sa kojih si,
u vječnom dahu, postala moja ljubavnica
puneći moj život olujnom snagom ljubavi.

Kome reči da oko mene rascvjetavaš zrak?
Ne pitaš, niti ulaziš u razvodnjena sjećanja,
već oslobađaš u meni slast postojanja.
Liježeš i moje tijelo častiš svojom ljepotom,
glasom žene ispunjavaš otkucaje srca,
lakoćom dodira hvataš bjelinu mog trbuha,
grliš kao prepelica i obuhvaćaš me zjenicom,
da se ispod tvojih krila umirim i snivam.

Kakav je to divan osjećaj, imati tebe u sebi
i svakoj slutnji izbristati trag pamćenja!
Krenuti osmjehom prema izvoru vremena,
pronaći zajedničko nebo iznad trenutka,
u predvorju beskonačnosti osvanuti s tobom,
podsjetiti stare pjesme koliko su nevješte,
dići ruke i s njima dohvatiti toplinu srca,
pokloniti se tebi i srasti u korijenu sreće.

Tako mi je lijepo vratiti se pod stare orahe
i njihovim plodovima podsjećati utrobu.
Blago ravnice unositi u sebe krvotokom.
S oblacima ptice vrhom pogleda posjećivati.
Neiskazane riječi obalom rijeke vaditi.
Po vrtovima cvijeće uz mjesečinu gledati
i u tom kraljevstvu, gdje si ti kraljica,
čekati svitanje u kojem osmjehom dolaziš.

Dok te čekam, ramenom mi tvoja ruka šeće,
druga trči mojim strukom i zalazi pod pazuh.
Jedna s drugom, kao dvije nerazdvojne sestre,
čas u kosi, čas oko vrata, šutke stižu moje želje,
proljetnim se mirisima razbacuju po meni,
nude svoje strasti kao da si i ti s njima stigla.
Zorom staju dvije nježne sestrice i u snu me
među tvoja bedra  posteljom od rose vode.