Mila, želim da  znaš,
nikakve dvojbe nisu postojale,
jednostavno, tu noć sam pokupio sav mrak iz sebe,
ponio ga pod nebeski svod i u zoru raširio poljem.
Dok sam stajao,
promatrale su me bezbrojne riječi
i kao u nekakvom beskonačnom broju,
slagale u niz netaknutih misli i uzburkanih želja.
Začuo sam uspavanku kako žicama tambure svira
i pokraj mog srca su tad zaiskrila tajna nadanja,
opustio sam se i poletio iznad umornih pogleda,
rijekom poznatih strasti zagrlio smireni san,
a njegovom vječnom miru izmislio tihi razlog
da se prepusti i pođe sa mnom iznad svih tih prizora.

Nekakvim nepoznatim visinama smo lutali,
svuda su nas loše vijesti sretale
i kada se horizont napokon otvorio zbog nas,
moj je san podivljao i postao lud i bezbrižan,
izazivao je samoću i ulazeći u njen brlog,
smatrao da  joj  je, svu noć, dužan pokazivati
kakve to zagrljaje nosim
kad ih moram skrivati pred nekim
i kakvim se to jutrom moji obziri  jedva razdanjuju,
kada ne pristaju u miru sa mnom ostati.
Svaki se cvijet odjednom poda mnom rascvjetao,
ponudio mi biserne pupoljke
i sa tek dozrelim mirisima svojih latica,
djelićem maštanja pokrio moje strahove.

 Priznajem  iz mene su kapi sunca počele kapati,
jer su mi  još ovim redom donosili,
pučine sa njihovim prozirnim prostranstvima,
planine i njihove neuhvatljive bogate vrhove,
ravnice u zlatom optočenim dukatima,
i poneki ukradeni sjaj raskošne repatice.
Pristao sam taj red slijediti
i s bliskom misli otvorio svoju dušu,
pa na pučini uzjahao val,
a s vrhova planina dozvao vjetar,
da me u zlatnom sjaju nekamo povede,
gdje ću moći s lakoćom do svog glasa,
kao što sam po rođenju mogao,
ali su me s vremenom sagnule kiše.

 Pošao sam koracima i letom za svakim stablom hrasta,
zastajao u dobrim uvalama,
naslušao se šarenih bajki i nevještog govora,
drugim putevima se sklanjao
i spavao pokraj samih izvora zvijezda.
Ogromna sam prostranstva obišao,
s velikim nevremnima u koštac hvatao,
vidio kako pjesme šute dok ih jedu
i na kraju spreman stigao pred vodopad,
iz kojeg izrasta duga.
Tu me zaspalog ugledala prepelica,
i natočila svoj pjev u moje grlo,
a pogledom koji nikada neću zaboraviti,
rastopila misao i moju bol privila uz sebe.

 Napokon i ja čeznem,
taj mrak što se bolešću zove je nestao,
glas mog srca nadaleko se čuje
i više nema ruba sa kojeg me komadi duše mole,
jer se dan i u meni sada rađa
i gdje ptica pjeva tu osjećam dodire,
a idem i mekom mahovinom,
pukotinu svemira među prstima osjećam
i počinjem tamo gdje korijenje spava.
Gledam u nebo i niti vremena sklanjam,
odzvanjam plav poput sutona i nad oblakom,
uzdišem za krilima prepelice,
što žar vjetra perjem gone
i pustim zrakom svoj odmor traže.

 Želim da na moje riječi slete,
polože se kao boje vrelim obrazima
i s nježnim glasom u meni zaspu.
Zato me svugdje ima i svugdje stižem,
u sumraku što se nad planinom spušta
i u potoku s prvom kišom me ima,
na uzvisinu sa sjajem mjesečine stižem,
a i na obali ukrašenoj svilom me ima.
Svega u meni ima i sve ih u meni zove
i pjesme u kojima riječi ne stoje
i  sama  tišina  što u meni drijema.
Svugdje me i svega za njih u meni ima,
jer  kad se njihov let umori,
dočekati će ih moja ljubav u toplini gnijezda.