Tvoje ruke kao usne
Tvoje mi ruke donose dan.
O njima sanjam.
Usnama razgrćeš zavjese snova
s mojih očiju.
Jutrom me budiš.
Tvoje ruke nježne i meke
kao jarboli razapetih jedara.
Iza njih ću se skloniti
kad zapuše vjetar sumnjičavosti.
Usne koje će sa mene
skinuti breme lošeg dana.
Tvoje me ruke mogu držati
u svom naručju kao dijete.
Odmaraju na mojim bokovima.
Tvoje se usne mnome opijaju
gaseći žeđ proizašlu iz snova.
Tvoje me ruke noću pokrivaju,
tvoje me ruke paze.
Usnama mi sklapaš oči
a ruke me tvoje maze.
Krk
Lipo moje more
moja lipa kalo,
moj gradiću mići
koće i kajići.
Dobri moj težaku,
drage none stare.
Tovarići, jančići
i po nebu tići.
Grote moje
vi ste komad mene.
Šumice, drmuni,
skrijeni kantuni.
Škoju moj premili,
rodna moja grudo.
Vavik ti se divin,
s tobu život živin.
Bodulijo moja,
predivni moj kraju,
srićna da san tvoja
živa san u raju.
Velika pjesma
Danas ti želim napisati pjesmu,
pjesmu veliku.
Umjesto pisma koje nemam kamo slati.
Danas ti želim uputiti riječi
kraj kojih nećeš moći proći
praveći se da ne znaš čije su
kada ih ugledaš,
ako negdje, nekad osvanu.
Danas ti želim napisati stihove
koje ćeš napamet naučiti
kako bih kroz njih uvijek bila kraj tebe;
čak i kad me ne bude.
Pjesmu ćeš ovu nalaziti na svojim usnama suhim,
od sunca ispucanim,
dok sa sobom budeš pričao u pauzama,
u vrijeme odmora od posla teška,
uznojen i umoran sjedeći na zemlji pod krošnjama
ispod hrastova
kada sam te riječima svojim krijepila,
svojim smijehom žeđ ti gasila
i pod suncem snagu vraćala.
Pjesma će ti ova reći sve:
Da, znam da toga sjećaš se i
znam da patiš bez mene.
Znam da znaš da znam baš sve i
znam da bolje biti ne može i ne smije.
Zato danas pišem ovu pjesmu veliku,
pjesmu za tebe.
Put će ona k' tebi sama već pronaći,
da bi u njoj pronašao mir za sebe.
Sada kad sam samo tvoje sjećanje.
Rukohvat ljubavi
Buket poljubaca na krilima leptira
poslat ću tebi
Svežanj nježnih dodira skrivenih u paunovom repu
da ih nitko vidio ne bi
Rukohvat ljubavi uvijek nosim sa sobom
za slučaj da se negdje
susretnem sa tobom!
Ugriz proljeća
S ugrizom novog proljeća, uvijek se misli rastrče
padinama moga unutarnjeg bića
I kao da je svako proljeće korak dalje ili novi odmak
od besmisli u koje sam vjerovala
Svakim novim proljećem u meni se digne bura
koju glasno odšutim zatamnjena pogleda
A onda u šutnji sve to nekako u vihoru prođe
i sve ponovo postane kolotečina.
I uvijek nanovo ugasim svjetlo novih spoznaja
i prizovem polumrak svoga maštanja
Otvorim prozore i vrata u predvorje duše
pa zakoračim smjelo na svoje livade snova
Bosonoga potrčim mekim brežuljcima
posutim crvenilom i mirisom makova
I izgubim se u ljepoti na mareći za vrijeme
ni za prve znakove vlastita starenja.
Na poljanama svojim slobodnom se osjećam
i sa cvijećem plešem kao kći vjetrova
I nekako me uvijek ondje pronađeš
diviš mi se neko vrijeme, k' sebi me dozoveš
Krenem koracima lakim praćena lepršanjem svojih haljina
pružim ti ruke, ti me povedeš
Pa šećemo obalama rijeke naših zajedničkih sanjarenja,
rijeke što je naše livade povezala.
Ljubimo se i predajemo jedno drugom
u tom bezvremenskom prostoru svoga postojanja
Volimo se i nepregledne su ravnice
i pučine našeg međusobnog darivanja
Načine tražimo kojima dati ćemo jedno drugom
i više nego je ljudskom umu dostupno
Livade snova naše su utočište
koje ljubomorno od pogleda znatiželjnih čuvamo.
Prolazit će proljeća i svako će nas nanovo gristi
i ujedati nam duše meke
I mijenjat će se likovi naši
u slikarskim tehnikama odrastanja dvoje ljudi
No svakim će proljećem livade rijekom odvojene
biti sve bliže, sve manje daleke
I kad rijeka potok postane, pa bilo to i pred naše smiraje
mi uzet ćemo što nam život nudi
Bespućima moje plave duše
Plavim dubinama moje duše
zaplivao si još prije moga
ovozemaljskog rođenja.
Kao dio mene usađen;
dio u me ugrađen od samog Boga
A neko si se vrijeme pritajio
u plavim špiljama moga bića
i čekao u njima trenutak
mog ponovnog otkrića tebe u sebi;
od kojeg svako moj dan bez tebe,
a sa tobom u sebi, postao je san
Plavim bespućima moje duše
sada zajedno plovimo
ti i ja
koji se od iskona ljubimo
koji se beskrajno volimo
koji se oduvijek poznajemo.
P lavi suncokreti
U jednom trenutku ženom sam postala
Ženom kakva bi žena trebala biti
U istom sam trenu poljima suncokreta protrčala
Plavi bijahu iako su žuti trebali biti.
Klanjali su mi se i kraljicom me svojom zvali
I bila sam sretna, trčeći po travi
Prpošna, bosonoga
S krunom od cvijeća na glavi.
Trenuci su prolazili i poput pijeska
Istekli kroz moje prste
Noć je stigla i natjerala suncokrete
da umorno svoja lica spuste.
Uvelo je i poljsko cvijeće u mojoj kosi,
na mojoj glavi
U tamu su se obukla polja,
zaspali su suncokreti plavi.
Usnuo, ni osjetio nije moje ruke
dodir mek
Tek u snu je zadrhtao plavo
suncokret kog' pamtiti ću zauvijek.
Pjesnik pjesniku pjesmom govori
Svaki novi dan s novom spoznajom započinješ
I svakom novom jutru poput djeteta se raduješ
Neka plava obzorja pogledom dokučuješ
I sasvim nova svitanja u daljini naslućuješ
Dušom svojom prozirnom duše bliske prepoznaješ
Pa ih k sebi puštaš, riječima dodiruješ
Ljubavi još neupoznate oblike upoznaješ
Nikad viđene krajobraze u pjesmama posjećuješ
Poljima rascvjetanim svoj osmijeh protežeš
I laticama cvjetnim nove stihove slažeš
Pjesme svoje niz rijeku puštaš pa ih k moru šalješ
Svakom riječju napisanom cijelog sebe svijetu daješ.
Misli od galeba
Misli od galeba ću ti napisat
u kuverti ću ti jih poslat
Misli od mene ku još ne poznaš
Misli od žene ću ti poslat
Misli moje, misli tvoje
Misli od galeba ću ti napisat
poslat... dat...
Ne smetni me s uma
Ako ti jednom prestanem biti zanimljiva
a moje riječi zagubiš u hrpi aforizama
ne smetni me s uma!
Jer, doć' će opet loša godina,
nova bora, briga, sjedina;
kad ćeš trebat moga smijeha
moga glasa boje grijeha.
Ako ti jednom i prestanem nešto značiti
i lanac što te za me vezao odlučiš prekinuti
ne smetni me ipak s uma!
Još ćeš naći potrganih slika svoga lika
i rupa u dnu mozaika;
kad ćeš trebat mojih slova
mojih stihova i snova.
|
