Pun mjesec nad Ilokom

Pun je mjesec noćas nad mojim gradom
U snovima odlazim kradom
Do Dunava gdje se ljeska
Zlaćano more morskog pijeska
U njemu ostaju usamljene stope

Negdje daleke 91
I hladne kiše srce mi škrope
K'o kovačka kliješta dušu mi mrve
Noću kad mjesec pun nad Ilokom
Kad se nebo rastapa u notama

Bluesa
Pratim ga, pratim cijeli noć oko
U oko duboko
Skrila se (samo)
Suza.

 Vinograd, jutro

Pod glavom grumen zemlje
Tvrde.
Rosa
Kaplje sa listova loze.
U očima bljesak
Nekog dalekog sunca
I deda
Škarama kroji
Haljine grozdovima
Propupalim od ove
Ljepote
Kupim lozu
I liježem ponovo
A deda se smije
A smijeh nose bagremi
Nose
I predaju nebu
I tada se i sunce nasmije
I ja se nasmijah.

Za sve naše stare ljubavi

Za sve naše neprežaljene, ostavljene,
poluzaboravljene, neke drage žene
dižem ovu čašu, za punom trpezom
sa djecom koja se igraju ispod stola.
Nazdravljam vama koje ste primale nespretne
poljupce koje ste s nama sanjale naše snove
koje ste s nama na kiši stajale u redu ispred kina.
Hvala za sve nježne riječi prošaputane u mraku.
Hvala za isprepletne prste naših ruku.
Hvala što ste utkale svoj smijeh u naša srca,
jer tek sada nakon svega počeh cijeniti ljubav.

 ---

Po našoj sobi plovi brod
mali brod
naša postelja
na kojoj spavamo
ti, naš sin i ja.
Promatram nas iz prikrajka
iz sna zadivljenim očima.

---

Užarenim pečatom
zime crtaju
labirinte
po mojim rukama.
Ne, ne bojte se ruku
koje dolaze moliti
rastrgane godinama.
Izgorene u požarima
svakidašnjosti
borbi iz koje nikada
nije izašao pobjednik.
Ne bojte se tih ruku
koje vam nose svjetlo
riječima.

Ne bojte se straha
da ste sami
da ne vrijede uzaludni pokušaji.
Jednom ćete shvatiti
da je čitav život bio san
da ste prošli kroz njega
kao što prsti čovjeka
prolaze kroz kosu žene
i ne urlajte kada dođe čas
da odete.
Sjetite se da ste dali tom snu
čitav jedan život.

 ----

Na susjednom prozoru
suše se košulje
dječaka koji svako jutro
ustaje
doručkuje
ide u školu
i tamo promatra
djevojčicu
nasmijanih očiju
i tada se vraća
kući
večera
i liježe
gledajući sklopljenim očima
djevojčicu
nasmijanih očiju.

 Duša, sapeta u lance

Dušo, ne lutaj, prokleta bila
ne lutaj po tuđim dvorištima
dušo, luda
ne skrivaj se pod tuđim prozorima
dođi u grudi
kamo spadaš.
Zatrpat ću te gomilom kamenja
i staviti u lance
polomit ću ti krila i ruke i noge
da ne poletiš
i sjenku tvoju, i sjenku tvoje sjenke
zaključat ću u tvrde kule
svoje bezobzirnosti.
Dušo, ne lutaj, prokleta bila.

 Četiri zida i ja sam

I ovaj mrak
koji se sakuplja
i guši me
i roba na stolici
učini mi se
strašnim gusarom
jednookim
koji plovi
po ovoj mračnoj sobi
i sat
pretvara se u zvijer
koja mi se svojim
režanjem
približava.
U strahu sklapam oči
i zamisli,
sretnem tebe