Kad se u mom pogledu nasmiješi ptica,
pa s mirisom trešnje posjeti visinu jablana
i cijeli svijet ovije letom,
više ne tražim obrise tvoga tijela,
jer opijen travnjem,
osjećam kako vriješ na mojim usnama,
u poljupcima vjetra prepoznajem
dolazak tvojih prstiju sa svibnjem.
Pod vrelinom njihovih dodira,
otvaram sve proplanke u sebi
i postajem lipanjski val,
rascvjetan u rijeci osjećaja,
pa s njim na obale tvojih grudi pristajem
i svom silinom,
dubinu nježnog toka prostirem,
kupam tvoja bedra
i nebom svoje kože polažem.
U svakoj srpanjskoj zvijezdi,
koja osmjehom treperi tvojim stasom,
snom suncokreta započinjem kolovoz
i sa zlatnom bojom rujna
mekim stomakom plešem,
a  svojim drhtajima,
cijelom tvojom ravnicom sjedam
i pletem mjesečinom niti zagrljaja,
u sočne plodove požude slažem.
S godinom trešnje,
dozrelu dunju sve jače u tebi grlim.
Beskrajnim grozdovima ispijam listopad,
njišem svojim bokovima
i tiho u studeni nosim.
Izvijenih dlanova,
oko tvoga vrata
sebe u dukate nižem
i mirne drvorede breza
sjajnom bjelinom prosinca oblačim.
Uvodim te u prvo siječanjsko svitanje
i s kristalima pahulja
strasno ljubim.
Plamtim iskrom veljače na tvojim obrazima
i sakupljam snagu ožujka,
da s prvim poljupcem proljeća,
u godinu trešnje,
sa mnom ponovno uđeš...