Polako

Gubim se...
Gubim se polako po mračnim
i napuštenim horizontima,
gubim se kao kad lane
od majke odluta,
gubim se kao kovanica,
kao list novina
vjetrom odnesen,
gubim se kao što
zdrav razum se gubi,
kao što mladost se izgubi
jednom zauvijek,
gubim se toliko
da nestajem.

Nestajem...
Nestajem negdje
između ljeta i jeseni,
negdje među krošnjama vrba,
nestajem polako kao
val o stijenu udaren,
kao rosa suncem poljubljena,
nestajem negdje gdje se tone,
gdje se ljubav ne voli,
oči ne vide, dodir ne osjeća,
nestajem negdje
gdje sve se zaboravlja.

Zaboravljam...
Zaboravljam tko sam,
zašto sam i zbog koga rođena,
zaboravljam lijepe snove,
poznate mi plesne korake,
riječi najdraže pjesme,
zaboravljam ponosno hodati,
zaboravljam voljeti,
ljubiti, milovati,
zaboravljam važne datume,
dane, godine,
sve to i još puno više
zaboravljam
od dana kada mi smo umrli.

Umirem...
Umirem jučer, danas,
umirem sada,
umire ova ruka koja
piše ove mrtve riječi,
umire mi anđeo na ramenu,
vrag je već davno prije umro,
umire mi nada da voliš me,
nada u bolje sutra,
nada u nas,
umire mi želja
da borim se za sve,
da se borim
da ne izgubim se,
da ne nestanem,
da ne zaboravim,
da ne umrem,
jer snaga volje
već davno je umrla
negdje u poljima pokošenim
gdje sve nestaje i gasi se.

Gasim se...
Gasim se poput
dotrajale svijeće,
poput šibice upaljene na kiši,
gasim se kao
sunce pri pomrčini,
kao mjesec kojeg
jutro s neba tjera,
gasi se želja da rukujem se
s osmjehom tvojim,
želja da na dlanu
tvoj pogled nosim,
gasi se sigurnost pod
ruku primiti tvoju strast,
hrabrost vrata otvoriti
tvojoj ljubavi,
gasi se potreba
da s tobom preplivam
rijeku svih zabrana,
gasi se u meni
svako možda uspijemo,
jer možda nije dovoljno stabilno
da hodala bi
po skliskom kamenju,
u meni gasi se sve,
gasi se posljednja iskra,
gasiš se ti,
ti koji boliš kao najveća bol.

Boli...
Boliš toliko da želim
se od tebe ugasiti,
zauvijek nestati,
nestati iz tvog svijeta,
sve zaboraviti
i zbog tebe umrijeti
te svijeće koje sam
za nas palila ugasiti,
sve to učinit ću samo
da ne moram gledati
kako polako ti napuštaš
moj svijet,
svijet u kojem nema mene,
u kojem nema tebe,
svijet u kojem nema nas.

Prestaje...
Prestaje značiti
moje ime na tvom ekranu,
pisma bivaju adresirana na neku
nepoznatu adresu
i blijede u već zaboravljenim
poštanskim torbama
ili možda pogužvana leže
na dnu tvojih polica
među prašnjavim slikama
koje su ti kao uspomena
na moj osmjeh poklonjene,
skrivena stoje daleko od ruku tvojih,
daleko od tvog pogleda.
Prestaju moje riječi
crtati osmjeh na licu tvom
i svako moje slovo
sada je nevažno
jer prestajem biti netko
u tvom životu,
prestaju tvoja sjećanja
na moj lik, moje ime...
prestajem postojati u tebi...
prestaje sve.

Polako...
Polako kopni snijeg
i čarolija nestaje...
Nestaje sve ono lijepo
što još jučer sam
smatrala vrijednim postojanja,
što još jučer sam mogla
vidjeti i u mislima
poput vrijednih slika
u zlatne okvire uramiti...
Od danas moje sutra
više ne postoji,
od danas dani mi nemaju
ni ime ni datum,
od danas moje sutra
i svako novo sutra
za mene biti će samo
vrijeme koje polako curi
kao pokvareni pješčani sat.
I polako gubim se
dok nestajem negdje
u koloni zaboravljenih od tebe
i tako bezglavo glavinjam
po napuštenim i ruševnim
prostorima života
prebirući po njegovim
nepostojećim adresama
tražeći po mokrim cestama
svoju mrtvu dušu koja se ugasila
dok razum je na srce vrištao
sve ono što mjesecima nisam htjela čuti...
ja prestajem u tebi postojati...
mene i sve ono što činilo je mene
više jednostavno nema
ni u jednom kutu tvog ormara
lijepih sjećanja...

Držim se za dugu

Kako da kažem ti
koliko volim te,
osim s ove dvije
male i jasne riječi
...VOLIM TE...!?
Dok čitaš ih...,
znače li ti onoliko
koliko meni znače
dok pišem ih!?
Dok gledaš kako ti se
sa slika smiješim...,
znači li ti onoliko
koliko je meni značilo
dok smiješila sam se
hladnom objektivu
samo za tebe!?
To osmjeh je
tvojoj duši od duše moje.
To pogled je u oči
tvom srcu od srca mog'.
To boje su
moje ljubavi za ljubav tvoju.
Bojama tim
isplela sam pletenicu
'sred duge naše.
Jedan kraj u ruci tvojoj,
drugi držim ja.
Želim njome
nago tijelo omotati
i poput vretena
do tebe se zavrtjeti,
te bojama obavijena 
do tvojeg kraja doći.
I dužina ona
koja nedostaje
da srce se promrznuto omota,
neka dopune je ruke tvoje.
I tako omotanu
podigni me sa zemlje
i visoko u vis vini
i bez straha
u hladni me ponor baci.
Ali ne boj se,
ti moje ljubljeno,
ja pasti  ne mogu
jer dugu našu nikada
iz ruku ispuštala nisam.
I za sve ovo bezbojno vrijeme
što po kalendaru je procurilo
i ja sam poput tebe čvrsto se
za našu držala dugu.

Pjesma za pjesnika

Pjesniče,
Ti danas moja si inspiracija...
Niz zjenice stihovi mi Tvoji plove,
preko usana se riječi ispisane lome
dok sluh po prostranim Ti pjesmama
niti harfe prepoznaje.

Satkan si u tišini tišine i tu pored mene
nevidljivog te vidim,
obrise Ti crtam dimom dogorjele cigarete
i čujem kako purpurno Ti srce za nju nečujno kuca.

Svu ljubav svoju za Nju što puniš
u dom si moj poput rijeke nabujale prolio,
soba vrišti snagom te strasti
koja u stihovima za Nju pisanim živi.

Zna li Ona da voliš je
svim svojim vjetrovima hladnim?
Da grijana je u svakoj Tvojoj zimi?
Da čuvaš je u svakom Njenom mraku?

Zna li Ona da more zbog Nje je plavo?
Da svaka Tvoja pora Njom diše?
Da godinama Tvojim vidom
gleda ples zvijezda nebeskih u Njeno ime?

Pjesniče,
noćas kroz pjesme Ti sanjam...
Sanjam kako živo srce Joj ljubiš,
kako veo glasa Njenog vile Tebi nose
dok sa lica sunce kroz šapat ti progovara
Ona ljubav čarobnu kroz prste provlači.

Sanjam kako mjesec boje je kose Njene
dok dahom ljubiš sve Njene sjene,
tijelo u zlatni prah Joj se pretvara
i kišom stopljeno po Tvom se licu rasipa.

Zna li Ona da beskraj je carstvo Tvoje,
a Ona da beskraja je carica?
Da mladost si Njenu u pjesmama sačuvao?
Da ljubav Vaša besmrtno među stihovima spava?

Pjesniče,
zna li Ona da svilena duša duše Tvoje
Njenim je rukama tkana?
Zna li Ona sve to...?

Da mi je znati...

Imam li prava
ostavljati svoje packe
na tvojim prozorima
i puhati u prašinu
s tvojih stopa
utabanih na
tvojim putovima?
Mogu li si dozvoliti
čitati
tvoja već davno
zapečaćena pisma
i lutati tim nepoznatim
adresama?
Mogu li si dozvoliti
gurati ruke
u džepove tvog života
i tvoje privjeske
na ključevima
mijenjati svojima?
Smijem li uopće
kopati po ormarima
tvoje prošlosti
i vrijedne starine
zamjenjivati jeftinim
sitnicama?
Kako da znam
što smijem?
Kako da shvatim
koliko mogu?
Smijem li ti brojati
trepavice dok spavaš
i kao lopov ti se
u snove prikradati?
Imam li prava
dušu ti upoznavati
i po čistom srcu
nered stvarati?
Da li je u redu
što te ponekad
drugima kradem
i nekim te novim
imenom nazivam?
Bože,
smijem li te
voljeti i ljubiti
dok netko drugi
u istom trenutku
to isto od tebe
očekuje?
Ljubavi moja
prokleta,
smijem li te
toliko voljeti?
Koliko je od
mene pošteno
pod tvoje se plahte
zavlačiti,
u tvojim majicama
spavati
te nekom drugom
na pranje to nositi?
Da li je normalno
željeti
s tobom ostarjeti,
željeti tvoje dijete 
čije bi ime
tvojim prezimenom
ukrasila
i na tron srca
svog stavljala?
Je li uzalud
sve to željeti i
tome se negdje
potajno u sebi nadati?
Volim te toliko
da sve o tebi želim znati
i sve tvoje svojim zvati!
Volim te toliko
da išta te se
bojim pitati!
Da mi je znati
čije ime u sebi
izgovaraš
dok voziš se cestama
budućnosti
i čekaš zeleno svijetlo
na semaforu
sadašnjosti?
Eh da mi je znati
ljubi li me srce tvoje
i raspremaš li mi krevet
u svojim snovima?
Reci mi,
reci mi, ti moje jedino,
reci mi sve to
jer ja te se bojim pitati!

Kralj kraja

I kako sada pjesmu
da ne napišem!?
Kako srcu zabraniti
da po papiru te ovom razlije!?
Kako vrata duši zatvoriti
pred svjetlošću njenom!?
Kako otiske tvoje da
crnom tintom ne otisnem!?
Jer miris tvoj osjećam
po sebi još i sad
dok srce mi negdje
za leđima kuca.
Čujem kako glasno
i nemirno je,
jer danas, ono zadnji put,
voljeno je od tebe bilo.
Danas ja čula sam
šapat ljubavi tvoje.
Danas ja vidjela
sam se u očima tvojim.
Kosa mi raspletena
sjala na osmjehu tvom,
tijelo mi kao nekada svojom
toplinom sobom odzvanjalo,
duša je moja poljubila tvoju,
zagrlila je snažno
i rekla joj zbogom.
Duša će ti moja zjenice čuvati,
tu zelenu boju oka...
Osmjehom će tvojim
noćima se pokrivati,
u zvuku koraka tvojih
poput tišine u njima
dušu će odmarati.
Danas iznova
ugostila sam tugu.
Ona sa srcem
buči tu pored mene,
ona lupa, vrišti, skače, pleše...
Danas tuga mi je
jedini veseli i raspjevani gost.
Sreći danas ne pleše se.
Prolivena po parketu plače i šuti,
čeka sutra, jer sutra će ona
opet podijem vladati.
Neka danas tuga s boli pleše
jer ovo zadnja je noć
da gostim je u domu svom.
Gledam je...u čudu...
i primijetim kako više
ne pleše u haljini crnoj
već blješti u prozirnoj bjelini.
Moja tuga više nije tužna.
Po prvi put srećom se krasi.
Još samo noćas ona je kraljica noći
koja pleše svom kralju kraja,
a sutra..., sutra sa srećom učiti ću
nove korake plesne...,
jer želim otplesati
još ovo malo života što ostalo je
nakon prelijepog plesa tuge.
Od sutra sreća moja
kraljicom će se zvati
i pred tronom kralja
svoj ples samo za
njegove oči zelene plesati,
jer sutra ja ću se srećom zvati,
a ti moj kralj kraja biti.

Poklonjene riječi sa stranica zlatnih sjećanja

Ima li išta vrjednije
od poklonjenih riječi?
Ima li veće časti
od primanja takve
vrijednosti?
Ja danas riječi sam
dobila na poklon!
Ja danas osjećam
se tako velikom
da strah me od mene same
jer to nisu riječi moje
već riječi su jedne
ljudske veličine.
Gledam ih tu
ispisane na papiru
i bojim se njima
pjesmu nacrtati.
Ne zato što
crtati ne umijem
već bojim se
da veličina ta ne požali
zbog manjka ljepote
te pjesme moje
njegovim riječima opjevane.
Da li svijet će me
lopovom misli proglasiti?
Da li će stihovi moji
biti dovoljno jaki
da podnesu tu ljepotu
riječi koje su iz
njegovog se srca rađale
dok svijetu se njima obraćao?
Da li sam dostojna te veličine?
Te ljepote? Sklada?
U njegovom srcu spava
taj svijet svjetlosti pun,
krajolici prekrasni
u njegovim su se očima
poput skalina slagali.
Kako da mjesto njega
razapnem vam te sitne detalje
tih krajolika po papiru ovom?
Kako da pjesmom ovom
dočaram vam te jasne slike
njegovih misli?
Moje ruke nisu
porađale sunce jutarnje,
o moje noge nisu udarali
divlji izdanci smokvina stabla
koja su se ljuljuškala na vjetru
dok zora porađala je sunce.
Brdo prepuno
svjetlucavih vojnika
nije moje brdo,
potočić od biserno čiste vode
nije potočić kraja mog,
niti sunce koje
naginje se k zapadu
nije sunce mog zapada.
I kako da ne bojim se
opjevati riječi anđela tog?
Kako da zapjevam,
a da krila mu ne uprljam?
Kao lopov osjećam se sada,
kao razorna divljačka vodurina
koja plavi polje
prekrasnih zlatnih sjećanja,
kao propadljivi hram
prepun tuđih riječi,
snova, pogleda...,
kao hram u kojem
kratko raste i prebiva
njegov slobodni duh.
Jer u očima njegovim
svjetla su se igrala
kristalno čisti
pjeskoviti bazeni,
u njegovom srcu
čuči sva ta ljepota,
u njegovim su riječima
utisnute godine,
jer samo oči njegove
danima su to
dvorište promatrale
dok duša tražila je mudrost
starog svijeta,
svijeta njegovog.
Dvorište tad mazilo mu zjenice
prohujalim vremenom,
vremenom u kom
dva puta cvala je trešnja.
I zato...,
ovo nije moja ljepota,
ja samo sam je od
anđela na poklon dobila.
I kako da mu
zahvalim na tome?
Kako da ne oskrnavim
njegove misli,
njegove emocije, poglede,
mirise, dodire...?
Ima li svetije od pogleda
kroz oči njegove
i diviti se prizorima
kojima se on nekoć divio,
kojima se divi možda i sad?
Nemam čime
dovoljno da zahvalim se,
ali samo jedno još mogu reći;
obećavam,
ja čuvati ću ljepotu
pogleda tvog,
a ti anđele, čuvaj ljepotu
procvale trešnje iz dvorišta!

Kiša

Crno kišno nebo
nadvilo se tog dana
nad gradom,
voljela sam tada
tu njegovu crnu boju,
njegovu težinu,
tmuran i sivi prizor...
Nosio je u sebi kišu
i čekao trenutak
da spusti je na grad.
Zvijezde je skrio
daleko,
daleko od ruku
mojih...
Hodala sam
tvojom ulicom
dok on je svaki
korak moj
poput sjene pratio.
Na licu nisam
nosila strah,
u koraku mi nije
bilo žurbe
jer sunce je
stanovalo na adresi
srce tvoje u srcu mom,
sunce je spavalo
na tvojim rukama...
I dok ti si mi
nebo pokazivao,
nebo bez zvijezda,
nebo koje poput tebe
nije željelo da pomiču
se zvijezde njegove
jer one su tamo
gdje jesu,
zvijezde su tu
da se ne diraju...
i dok učio si me tome, 
moje si ruke
primio svojima
držeći ih čvrsto
negdje iznad
glave moje
da ne posegnem
slagati kockice
zvjezdane
on baš tada
spustio je svoj
ljetni pljusak
po ulicama
našeg grada.
Miris kiše
uvukao se među nas,
osjećala sam ga
po tijelu tvom,
svom,
negdje u nama,
po nama...
Voljela sam kišu
tog dana...
Voljela sam svaku
njenu kap
što pala je
po licu tvom,
svaku kap sto usne
ti je dotakla,
oči umila,
kosu poljubila,
i svaku njenu kap
što mi je do
tijela doprla.
Bosa sam po
pljusku trčala
i kao malo dijete
zbog tog vesela bila
jer željela sam
svaku njenu lokvu
nogom dotaknuti,
bosa u nju uskočiti,
a osmjeh skinuti
nisam mogla
jer voljela sam kišu
tog dana...
Pričaju da to
nebo plače,
ali ne, varaju se,
nebo tog dana
plakalo nije.
To bile su
mjesto mojih
suze radosnice
jer tog dana
s tobom sam
nebo vidjela
i pod tim nebom
kišu njegovu
voljela.
I od tada
ja svakog kišnog dana
sjetim se riječi tvojih
biti će još kiša za nas...
Voljela sam kišu
tog dana...
jer to bila je kiša
za nas...
jer to bila je
naša kiša...

Mili moj

Na njedrima spavaš
mi još i danas.
Dok u meni svjetovi se bore
ti mostove mi gradiš
rukama svojim kamenim.
Šutljivom nježnošću
živo mi srce srcem dodiruješ
dok posramljena se strast
negdje skriva po prašnjavim
kolnicima ulice tvoje.
Red si po kaosima mojim
i takav noću ocrtan
po poljima makova
prilaziš mi tijela
opijena s hrabrošću
jačom od svake
gorljivosti moje.
Po obroncima rasuo si požudu,
niz padine vjetar tvoj raznosi
miris do postelje moje,
a eho koraka tvojih
po kotlinama gromko odjekuje.
Ti moje si hrabro srce,
moja molitva i zato tebi,
mili moj,
darujem sve svoje ravnice
da ratovi tvoji po njima
pobjede odnose.
Poklanjam ti sve svoje
mirisne rijeke ljubavi
u kojima utažiti ćeš
svaku svoju žeđ.
Mili moj,
po pašnjacima mojim zelenim
nahrani sve svoje vrance
umorne i gladne,
u ne presušenim koritima
potraži sva moja za tebe
sačuvana zlata.
Mili moj,
ponesi u naručaj
ovaj komad zemlje
što ostavljam ti za kraj
i zasadi joj polja makom i žitom,
dopusti pticama
da šumama se gnijezde,
ribama da po morima
se mojim mrijeste.
Mili moj,
ja poklanjam ti život svoj
koji u rukama će tvojim
besmrtan ostati
kao što ljubav si moju
učinio vječnom
jer život moj u životu tvom
gledati će još mnoga jutra,
neka nova sutra.
Mili moj,
ureži u sjećanje svaki suton
koji rodio se nakon nas
jer sa bojama njegovim
moji će se pogledi
morima razlijevati,
svakim valom
osmjeh ću ti poslati,
u svakoj njegovoj boji
srcem ću ti ljubav šaptati.
Mili moj,
suton je danas crven...

Pusti me da putujem

Pokušavam dalje sama,
ali bez tebe ne mogu.
Previše sam sebe ostavila
negdje kod tebe.
Vrati mi mene jer bez sebe
ja dalje ne mogu.
Srce sam na pod bacila
i gazili smo ga oboje,
dušu sam u koferu starom
pod ogledalom zaključanu
ostavila da gužva se,
a po džepovima zvecka mi
samo tisuću i jedna tuga.
Više ništa nemam,
a putnika takvog put ne prati,
takav putnik za minutu
na posljednji kasni vlak,
takav putnik nikada
nikamo ne stiže.
Zato dođi i pusti me da putujem...
Sve za život novi kod tebe mi ostalo,
a tebe, tebe više tamo nema,
to više nije tvoja adresa.
Uzalud čekam te
pred zaključanim vratima
osluškujući zvukove zvona
što odzvanjaju u tišini stubišta
i brojim korake nepoznatih stanara
koji me već danima tamo u čudu gledaju.
Nadam se da naići ćeš samo na tren
jer samo toliko mi duguješ
i da kroz prozor baciš mi moj kofer stari
u kojem je meni moje najvrjednije.
Pojavi se ...pogledaj me pogledom
koji govori sve i pusti me da putujem.
Više nemam snage hodati,
pred vratima tvojim spavati,
više ne znam gdje te potražiti.
Pojavi se ... samo želim negdje stići,
negdje stati i smiriti
ovaj nemirni duh u meni
te kao prije čiste i duše mirne
slušati život kako bajke priča.
Kada pojaviš se ti
tek tada mogu otputovati
i u neki drugi život doputovati.