Nadaren sam
Nadaren sam ja da volim,
pišem pjesme i da bolim,
sve što hoću da znam reći,
sve što hoću mogu steći.
Nadaren sam i da šutim,
jer previše srcem slutim,
da ne kažem što osjećam,
da na nikog ne podsjećam.
Nadaren sam i da gledam,
da glas srcu nikad ne dam,
da mu kažem da ne priča
tajnu moga tvoga bića.
Nadaren sam i da slažem
i da jedno još ne kažem,
da ne kažem da je volim,
Svevišnjeg da za nju molim
Pa i ja sam smrtan
Ja zavoljeh pjesmu
više i od žena tih,
jer one su mi dale
ovaj tužni stih.
Jer voleći djevojke
zavolio sam pjesmu,
ne znajuć' da dojke
kriju tuge česmu.
Sada samo pišem,
u pjesmama crtam,
dušu svoju rišem -
pa i ja sam smrtan.
Pa i ja sam smrtan,
al' pjesma mi vječna,
ja u slovu crtam
svoja djela tečna.
Nemojte me pitat'
šta je razlog tome,
pa i ja sam smrtan
- imam kosti trome.
Pa i ja sam smrtan,
smrtne snove sanjam.
Pa i ja sam smrtan,
ljubavi se nadam.
Kad vidjeh te s njim
Šta da kažem poslije mora suza,
poslije mojih proplakanih noći,
poslije suzom natopljenih bluza,
poslije noći nespavanih u samoći.
Šta da kažem poslije jata sati
što proletjeli su pokraj mene brzo?
Šta da kažem, nisi mogla stati
u toj noći dok me vjetar trz'o.
Kad otišla si ja nadao se jesam
da ti ćeš opet doći u moj san,
u moj tužni san, i uzak i tijesan
bar dok svane meni novi dan.
Kad vidjeh te sutra preko puta
svu sređenu, našminkanu, lijepu,
ja preko svoga crnoga kaputa
pustih suza svoju modru rijeku.
Dok sam gledao te takvu lijepu
pored drugog hodala si sretna,
pustih barem jednu suzu slijepu
nek' je ona 'mjesto mene sjetna.
Čemu sad to?
Čemu sad ta tuga,
sve te grube riječi,
bolje da je druga,
bolje da sam treći.
Čemu sve to nešto,
sva ta gorka bol,
bolje sve je teško,
bolje da ja sam on.
Čemu sve te misli,
sva ta crna slutnja,
bolje da smo kisli,
bolje da je šutnja.
Čemu svi ti tužni jadi,
sve te moje muke,
bolje što smo mladi,
bolje su mi tvoje ruke.
Čemu ta gluha tišina,
sav taj mračni muk,
bolje da sam psina,
bolje da sam bio vuk.
Čemu sve mi tvoje,
sva ta tiha crna voda,
bolje što nismo dvoje,
bolja mi je sloboda.
Čemu sad ta tuga,
sve te grube riječi,
bolje da je druga,
bolje da sam treći.
T i si moje sve
Ti si moja pjesma najljepša,
moj najduži i najkraći stih,
ti si moja tajna najveća,
najglasnija i jasnija od svih.
Ti si sunce moga neba,
mjeseca mi moga zvijezde,
sve si ono šta men' treba,
tebi mi se oči gnijezde.
Moj si vjetar i jaka oluja,
povjetarac što me miluje,
moje svjetlo, morska struja,
ti si sve što me dodiruje.
Početak si moga dana
i kraj moj si svake noći,
ja već sada, evo, sanjam
da ću tebi opet doći.
Moja mladost, moja starost
Ja dat' ću ti mladost
i sva uživanja moja,
moj smijeh i radost
bez imena i broja.
Budi sretna sa mnom
i sebe meni samo daj,
u noći pod tom tamom
pravit ćemo sebi raj.
Ja dat' ću ti ove ruke
što pjesme tebi pišu,
neba, mora i sve luke
u kojima te one rišu.
Ma dat' ću ti ja mladost
pa uživaj sva u meni,
ali moja stara starost
nek' pripada samo meni.
Nije ona moja
Nije ona samo moja.
Ona je svačija.
I ona je ničija.
I ničeg se ne stidi.
I moju ljubav pravi se
da ne vidi.
Ona je jedina
i samo moja
crvena boja.
Ona je svačija.
I ona je ničija.
I ničeg se ne stidi.
Ja njen?
Koja iluzija?!
Ma ni mali tren!
Ni srca otkucaj,
ni vjetra polet,
ni kiše kap,
ni jedan sonet.
Ni vode šum,
ni lišće, hum,
ni neba oblak,
ni jedan korak.
Pričekat ćeš malo
Pričekat ćeš malo dok ti kažem dvije riječi,
pričekat ćeš dok ti kažem da te volim.
Kroz to ćeš se uvjeriti da sam nešto veći
i da se svojih tvojih osjećaja ja ne bojim.
Jer onda ću ti reći: "Mala, ja te volim! "
I bit ćeš ti moja i bit ću ja tvoj,
a pjesma ova tek zapis, broj.
Jer mi ćemo pisati drugačije od slova,
pisat ćemo usnama i prstima po sebi.
Jedno drugom se dati
kao pjesma, ali nećemo završiti i stati.
Za točke mi ne znamo,
mi znat ćemo samo
ljubav i sebe jedno drugom da dâmo.
U okrilju noći, pod krošnjama mraka,
na klupi od zore
ti, moje uspavano, nepreplivano more,
a ja tvoje planine i gore.
Mi-oblaci, sunce i voda
sloboda!
Što li...?
Što li ja to želim,
u tebi što tražim,
što se zvijezde kreću,
što hoću, što neću?
Što li ja to trebam,
što li tebe gledam,
što si ti u meni,
što živim u sjeni?
Što je ova ljubav
što u meni vene,
koji li je to
što te krade od mene?
Presuti
Polako se presipa moja čaša,
naša ljubav nije više naša.
Presipa se, evo, i moj sud,
a bez tebe ja nemam kud'.
Sad presipa se sve što znam,
tako je krenulo-ostajem sâm.
Presut će se sve moje muke
jer srce ovo dajem ti u ruke.
Presipa se čak i ljubav ova,
sve što dajem to su puka slova.
Presuo se i svaki moj trud
i sve presipa se tek uzalud.
Presula se moja ljubav cijela,
presipa se žudnja tvoga tijela.
|
